srijeda, 01.09.2010.

Sretan Ti 8. rođendan Sjećanje...

Bila je nedjelja. Topla nedjelja. Igrala se nekakva utakmica, cijeli grad je bio u tom ozračju. Činilo mi se da smo samo mi bili izvan toga. Šetali smo gradom, praznim ulicama, primicali se jedno drugome, odmicali se, grlili se češće nego inače...
Samo koji dan ranije padala je kiša. Moj najbolji prijatelj i ja trčali smo da se sklonimo od nje. Utrčali smo u haustor, smijali smo se... scena pomalo filmska. Zagrlio me. Zagrlila sam ga. Još se sjećam njegovih ruku i onog glupog sata. Srce mi je tuklo (tuče još i sad, valjda zato pišemm ovako isprekidano i jednostavno). Pitala sam ga: "Zar se ovako ponašaju prijatelji?" Nasmijao se i rekao da ne. Naravno, u svakom dobrom ljubiću scena bi završila poljupcem. Ova nije. Pričekala je još koji dan...
Nedjelja, klupa, lokomotiva, odluka... Odlučili smo, moramo znati kako se ljubimo. Ako je loše, bit ćemo prijatelji, ako je dobro... oh, ja i moje nedoumice... Da može, vjerojatno bi mi danas prigovorio zbog nećkanja.
Prvi poljubac... jesmo li poletjeli? Topim se, dižem se, nježan je a toliko mjeseci očekivan. Savršen je. Nezamisliv. Nisam od njega očekivala takvo što. Sva drhtim...
Drugi poljubac... eee, njega se ni dan danas ne sjećam. Bila sam u deliriju. Nikada me nitko nije tako ljubio. Znam da se dogodio i to je sve. Preushićenost me dovela do nesjećanja. Ali kao što znam da se dogodio, znam i da je bio savršen...
Treći poljubac... tu je dugo nakupljana stras učinila svoje. Bio je stravstven i silovit, neprekidan, energičan...
Ustala sam i zanjihala se... vrtilo mi se. Žurila sam sam, morala sam doma. A nisam htjela. Bila sam u snu.
Tada sam znala da postoji ljubav za sva vremena, tada sam tako odlučila voljeti njega. Naravno, komplicirala sam ja, to je moj stil, ali bila sam sigurna. On je moja prva, prava, jedina i najveća ljubav!

Ponedjeljak je, godinu dana poslije. Dolazi po mene. Skromno ćemo proslaviti. Dočekuje me komadić torte i sviječica... klaunčić drzi broj 1....Sjećam se gdje smo bili, što smo radili, kuda prolazili, sjećam se i prohladnosti u zraku i poljupaca i sreće jer smo mi... jedno biće!


Srijeda je... ja sam tu, pišem i sjećam se. Slavim prošlost i tugujem sadašnjost. Ovo je najteži dan i kao po nekom nepisanom pravilu, svi me se klone ovaj dan, ostave me samu. A ne želim biti sama, želim malo utjehe...Ja sam tu sama, on je tamo, tamo uz obitelj koju si je u međuvremenu stvorio. Sretan ili ne, nikad neću saznati, a i da znam, ništa se ne bi promijenilo...
Više nitko i ništa ne može vratiti našu nedjelju, više nikad neće biti onog prvog poljupca koji smo uz malo truda znali savršeno dočarati, ponoviti. Više mu nikad neću reći da ga volim i opijena ljubavlju gledati ga dok spava...



- 00:15 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Opis bloga

Pozornica mog života

Linkovi

putpovratka@gmail.com