nedjelja, 31.01.2010.
MEA CULPA, MEA MAXIMA CULPA!
Ispunjava me neka želja da pišem, a nisam sigurna da u meni ima dovoljno poleta i/ili tuge da bi riječi tekle. Zadnji post koji sam napisala igrom slučaja je izbrisan a toliko sam sebe uložila u njega. Istina bog, opet sam ponavljala istu stvar i očekivala da ću, napišem li te riječi, konačno dobiti odgovor na stvari koje me muče.
Odgovore, bar neke, dobila sam u drugačijem obliku i na sasvim drugačijem mjestu u ugodnom subotnjem popodnevu razgovarajući s jednim profesorom. Žene uvijek trebaju neke potvrde, ovisi o kompleksnosti i inteligenciji koliko duboko se pitaju. Naravno, sve volimo znati jesmo li lijepe, za to nam ne treba ni puno pameti ni složenosti. Ja sam se uvijek pitala jesam li dio mase ili iznad, da li je moja osbnost usprkos učmalosti života kojeg vodim, nešto na čemu bi mi netko/ itko pozavidjeo? Odgovor sam znala, bar u nekim segmentima. Učahurena u predanost drugima da bi živjela pomoću ljubavi koju mi daju, sasvim sam zaboravila da ja nisam dio mase. To mi je potvrdio i on, gledajući me nekom očaranošću, blagom, jer je njegova profesionalnost ipak trebala nadvladati. Divio se mojoj senzibilnosti i senzualnosti, a povrh svega tome što sve to kontroliram da bi sačuvala najbolje za (idućeg) pravog. Nije stvar vjere, ateist sam, nije stvar ni nekih principa, nečeg zacrtanog i određenog, stvar je jednostavno visokih očekivanja i čistoće duše i tijela koja je neprocjenjiva.
Ali, ja takva, ista i drugačija, nisam bez grijeha. Daleko od toga, jako daleko. Kažu da kad nekoga uistinu voliš, želiš mu najbolje, sreću i kad nije tvoj. Možda se tako može voljeti nekoga za kim ti misli i tijelo nisu žudjeli, ali ne i onoga tko je lijegao u krevet pored mene u kojem spavam danas sama, s kojeg su klizile kapi vode ispod tuša u mojoj kupaonici, koji se naslanjao na vrata mog hladnjaka i td. Danas hodam njegovim koracima po svojoj kući, po gradu, po ulicama, zahvaćam ručke tgovina i guram vrata koja će on dotaknuti prije ili poslije mene.... Nekad smo bili jedno, ne po savršenoj ljubavi koju smo dijelili, nego po svemu što smo dijelili. Bili smo strašno različiti, nekad nepremostivo i vjerojatno nikad pred nama nije bila budučnost, bar ne sretna, ali, bar u meni... ili samo u meni bilo je ljubavi dovoljno za vječnost. Tražila sam malo da bi dala puno, a nisam dobila ni to. A ona je dobila sve. Na tren mislim da nije sretan ali vraga u meni progoni zla slutnja da je ipak svoj na svome, da ju voli, da je sretan. I to mrzim, i to ne da spavat, jer ja sa svakim udisajem, svakim korakom patim. I moj grijeh, moj najveći grijeh je taj što želim da ga boli zbog mene, da ga boli da bi mene boljelo manje. I da to znam. Da jednom legnem bez boli u grudima jer znam da se nisam davala uzalud, da sam bila samo stanica do odredišta.
Od nekih, meni dragih ljudi odlučila sam se maknuti. Neke stvari sam možda ja upropastila, ali trudila sam se nakon toga dati od sebe koliko sam mogla. Objasnila sam da ne mogu biti prijatelj jer sam sama u situaciji kad meni toliko treba, a ne mogu dati ništa ili vrlo malo. Ali, nikad nisam rekla da ću biti neprijatelj ili poznanik. Kada mi je do nekoga uistinu stalo, vjernost i suosjećanost pa i trud da bar nađem prave riječi i savjet, uvijek su prisutni. Pa, kako biram u ljubavi, tako biram i u poznanstvu, prijateljstvu. Ma koliko oholo zvučalo, ako u nekome ne vidim posebnost, čovječnost i blagost, prema njemu sam zatvorena knjiga, te me ni njegove stranice ne zanimaju.
- 23:04 -
