petak, 08.11.2013.
...hodaj, nebo strpljive voli...
1. Dobra novost (loša novost)
2. Dobra novost
3. Dobra novost
Eto, strpljivo sam čekala da se pokrene život. Malo i prestrpljivo. Sada sam tu gdje jesam, možda konačno dobijem posao pa lakše prodišem. Možda konačno raščistim neke davno zapetljane konce jednog poznanstva i zbog toga sam presretna. Čekam taj prosinac k'o ozeblo sunce i veselim se kao dijete.
Ali, zašto pored tih krasnih vijesti ja nosim gorak okus u ustima te prve novosti? Najnebitnija stvar, nešto što prohuja za tjedan dana kroz život, nit' pravo vidjeh o čemu se radi, a meni sve'dno u grlu stoji knedla pa u čudu i samokritičnosti gledam i pitam se: "Što se to dogodilo?".
Obzirnost? Što je to i od koga to treba očekivati? Taktičnost, pristojnost? Ma, pojma nemam. Eto me, već tri dana se trijeznim od gluposti koju sam si dozvolila i tek sad dolazim k sebi. Pa umjesto da kao klinka vičem da upoznah budaletinu koja spomena nije vrijedna, ja eno kao da još uvijek pješačim kući po kiši kao taj utorak i zblenuto gledam opijena samokritikom. Pa zaboga, kako se to dogodilo? Kako se i zašto ja mogu osjećati krivom jer je netko nezreo i bezobrazan? Dva sata sam šetala po kiši. Izmišljala sam duže puteve iako mi je bilo hladno i iako sam bila mokra. Osjećala sam se posramljeno, malo, tupo, prazno, sve istovremeno iako na oko nespojivo.
Povjeruješ za tren. Kako se to dogodi? Kako se to dogodilo meni, vječno preplašenoj i opreznoj. Kako se dogodilo da vidim nešto što ne postoji?
Ali, da se ni na tren više ne pitam kako se dogodilo, još se ipak pitam, zašto se ja osjećam loše zbog tuđe zlobe, zašto se krivim, zašto se pitam što baš toliko ne valja sa mnom da na dobru volju i otvoreno srce uvijek dobijem šamar???
U tom trodnevnom tupilu, jedan dan sam zatvarala prozor. Vidjeh tamo jednog smrdljivog martina. I pomislila sam, sad ću ga koknut, on će meni tu plaziti. I taman kad mu odlučiš presuditi, zapeče me savjest, posramim se sama sebe. Zašto da ubijem božjeg stvora, što mi je skrivio? Stavim marca na papir, odnesem ga van, poželim mu sreću i mirna nastavim život.
A eno, neka budala mi opali šamar, sve u ime iskrenosti i dobronamjernosti, pa sve okiti smajlićima, ironijom i prijedlozima da ti pozli. I pitam se eto, je l' taj stvor sad sretan i ponosan na svoje djelo? Postoji li trunka srama koju osjeti na leđima kao sjenu koja se u mraku prilijepi pa donosi jezu? Vidi li nepotrebnost svog poteza, vidi li gadost?
Ja mu čuvam leđa, iako toga nije vrijedan. Preuzimam na sebe svu krivnju, iako nije potrebno. Napravit ću to samo da saznam postoji li danas još čovjek u ikome, čovjek koji ne živi samo da sebe održi i sebi ugodi, već onaj koji vidi i malo šire, koji vidi nasuprot sebe drugog čovjeka, sebi ravnog, koji isto zna i za toplo i za hladno, i za bol i za ugodu, i za suze i za smijeh... I nije važno hoću li od ovog stvora dobiti odgovor ili od bilo kojeg drugog čovjeka. Samo želim znati kad idući put budem na ovome mjestu i kada se budem pitala, je li bolje biti ovakav ili gaziti pa što zgaziš, bitno da je tebi dobro, da ću dobiti odgovor za sebe.
(...
Kad mi sanak spokoj dade,
I duša se miru sprema...)
- 23:52 -
