četvrtak, 27.02.2014.
Dosljednost?
Veljača je pri kraju. Možda nikad kao sad nisam htjela da prođe. Bio je to mjesec prepun događaja, i dobrih i loših. Mjesec pun nekih težnja, nade, razočaranja, neodgovorenih pitanja, čudnih situacija.
Ja, kao i uvijek, tražim odgovore. Drugima dajem rješenja ali, za sebe ne pronalazim niti jedno. Nekome bih rekla da stoji preblizu i da ne vidi što treba napraviti. Znam da stojim preblizu ali ne znam kako da se odmaknem, racionaliziram i postupim. Još uvijek naivno polažem nade u ljude oko sebe i čekam kada će netko za mene napraviti ono što bi i ja za njega- dati dobar savjet, prodrmati me, usmjeriti. Ne kažem da bih poslušala ali bi od srca cijenila dobar savjet, bez zajebancije i prijedloga za situacije koje su iza mene i koje se ne mogu vratiti.
Moji poznanici vjerojatno bi me opisali kao dosadnu i ozbiljnu osobu.
U prvo neću ulaziti, takva sam kakva sam, postoje ljudi koje uspijem i zabaviti i nasmijati, ali o tom po tom.
Jesam li ozbiljna? Shvaćam li sve preozbiljno? Sprječava li me to da budem zabavna, zanimljiva? Da li zbog svoje naravi tražim previše od ljudi? Vjerojatno. Iako, jedan primjerak meni nekad važne osobe nazvao me čak i djetinjastom. Vjerojatno se nadao da će na to dobiti željenu reakciju da ćemo se opet u nedogled natezati ali biti u kontaktu. Bojim se da sam ga ovaj put, ali i za vijeke vjekova razočara. Nekad je dosta i ne ide više. Izbrišu se sve dobre stvari, sva zajednička sjećanja, i emocije se vrate na početak, na dan prije nego smo se upoznali.
Ali, on je već dugo nebitan i samo usputna primjedba.
Ono što me muči je dosljednost. Da, dajem ju i kod mene je neupitna i beskonačna. No, isto tako ju i tražim, mogla bih čak reći da ju i zahtijevam od drugih. I što se onda događa? Shvatim da je to rijetka ljudska osobina.Već neko vrijeme nisam dijete, no, u meni su još uvijek neka djetinja razmišljanja. Sjećam sam kako sam nekad gledala na odrasle. Oni su bili odrasli, je l'?Ne mogu opisati to razmišljanje, jednostavno su bili odrasli. Punoljetni, završenje škole, zaposleni, zasnovanih obitelji, često involvirani u ozbiljne razgovore i teme, duboka razmišljanja etc.
Ja sam čak i sebi nekako neprimjetno odrastala i eto me, stalno čekam kada ću konačno upoznati primjerak "odrasle osobe", kad li ono - ništa.
Vraćam se na dosljednost.
Eto, u klopci sam vlastitih promišljanja i pogleda na svijet, može me se nazvati i neprilagođenom. Javljaju se primjerci koji nakon 20+ godina očekuju podršku i razumijevanje od mene, savjet i utjehu. Dok su imali priliku formirati moju osobnost, nije ih bilo, barem ne na onaj način na koji su trebali biti. Čak su i osuđivali i kritizirali one koji su to radili umjesto njih. Sada im odgovaram ovako sućutna i racionalna, jer imam odgovore koje trebaju, isto kao i utjehu. Ali, ne mogu se snaći u toj ulozi, neugodna mi je i ne treba biti moja. Ipak, oni se nameću, a ja ne znam reći -dosta-, jer znam što znači biti sam i bez nade.
Postoje oni koji od mene očekuju da budem prijateljica. Pokušala sam, dala sam maksimum od sebe, ali to nije dovoljno, odnosno, to je previše. U jednom trenutku sam ja bila ta koja je trebala podršku i to samo toliku da bez bezobzirnog komentara izgovorim par rečenica. Nisam imala namjeru jadati se, samo sam izrekla problem. Naišla sam na zid. Možda sam trebala zanemariti to, okrenuti na šalu i nastaviti dalje, ali u tom trenutku bilo je previše za mene. Druga strana nema potrebu razjasniti postojeću situaciju, a ja nemam snage pokušavati.
I da, da ne bi slučajno preskočila najnedosljedniju osobu u mome životu. Možda nije najnedosljedniji, ali u svakom slučaju, u ono malo slučajeva kada se vidimo, svaki put je drugačije. Da, nemam pojma gdje smo. U jednoj zamršenoj situaciji, ništa se nije pomaknulo s mjesta osim njegovih afektivnih reakcija i izjava koje graniče sa zdravim razumom. U jednoj situaciji urla na mene nudeći pomoć, mjauče kao mačak kad zabrlja nešto i razgovarao bi do u nedogled moleći me da mu javim ishod onoga što je zabrljao, gura mi u ruke onu prokletu čokoladu i govori mi da dođem kad hoću jer je slobodan cijeli taj dan. U drugoj situaciji, kad dođem tog (cijelog slobodnog) dana, on zbrzuje i petlja u nedogled, ispitujući svaki put ista pitanja pa kad sazna i kako sam došla i kojim ću načinom nazad, kad sazna da nemam ništa u planu i da ne žurim, on kao as iz rukava izvlači neki sastanak za 15 minuta. I ja ga gledam u čudu i pitam se: "Što ja imam s tim??? Nisam te pozvala na kavu, nisam ništa predložila, već sam obukla jaknu i spremila stvari, ne trebaš me požurivati, ali ...što me briga što ćeš raditi kad ja odem. Zašto to govoriš?"
- 10:53 -
