ponedjeljak, 15.04.2013.
D.
Vukle su se sekunde, minute, sati... Današnjeg dana? Ne!
A trebala bi reći da je danas vrijeme stajalo.
Ponedjeljak tamo neki... ili bilo koji drugi dan... sasvim nebitno....
Napisala sam nebrojeno puno dopisa, pitanja, tekstova, smišljala i smislila... imala sam konačno vremena i da se naspavam, trebala sam zbog toga biti sretna. Ali, noću bi jastuk bio tvrd a u nogama sam imala nemir k'o neka klimakterična baba. Budila bi se preznojena, boljeli su me mišići. Najčešće nisam mogla spavati duže od pol 7.
Trebala sam biti fokusirana na problem. I bila sam. U potpunosti, kao i uvijek. Kad sam bila potrebna, bila sam na raspolaganju, kada sam smetala, maknula sam se.
Bili su to čudni dani. Javljali su se neki ljudi iz prošlosti. Neki davno prekriženi. Veselila sam se, ali, rezervirano. Čovjeka život nauči da, kada se jednom (ili u mom slučaju više puta) opeće, puše i na hladno. Od prvotne euforije nije ostalo ništa. Možda uistinu neki ljudi spadaju u prošlost?!?
Svemu sam odoljela, i pretjeranom živciranju i pretjeranom nestrpljenju i pretjeranom bijesu, ali i sreći.
Svemu? Ne baš svemu.
Vuklo se vrijeme, ali, ne danas. A baš na današnji dan bi se trebala žaliti.
Vuklo se vrijeme od ponedjeljka do ponedjeljka.
Euforiju i zanesenost iz studenog i prosinaca prošle godine davno sam "pospremila u neku kutiju" i stavila na hrpu drugih kutija neispunjenih maštarija. Prošao je dugi period otkad sam ga zadnji put vidjela. Mislila sam, nikada se ništa nije zapalilo, ne može ništa ni tinjati. Nema tu kemije, to su dječje igre dvoje odraslih ljudi, koje, baš kao što rekoh, počinju i završavaju na ponekom sramežljivom pogledu. Ne ide to tako, niti ja to tako želim. Previše sam vremena u svom životu potrošila na ništa, nemam živaca za sanjarenje. Ne mogu se vratiti u vrijeme kada se "samo gleduckamo", nismo više ni blizu tim godinama, a i želje koje proizlaze iz pogleda idu u sasvim drugom smjeru.
I opet sam popustila, samoj sebi i nespretnim okolnostima, i igrama za koje mi se čini da nikud ne vode.
Prodala sam se za jedan predivni, dječački osmijeh zrelog muškarca, za iskre iz njegovih očiju, za čvrsti i topli stisak ruke. Pala sam na ništa. Ništa, ali dovoljno da ne mogu dočekati idući susret.
Onaj susret u kojem me on po n-ti put nervira obračajući mi se sa -ti-, onaj u kojem se nervozno smješka i inatljivo me gleda u oči, dok me mami pozivom da sjednem pored njega i budem njegova "desna ruka"... I ja, na čuđenje same sebe, odbijam taj poziv.
To zbilja ne ide tako. Nije ni mjesto ni vrijeme za takva druženja, treba mi više i bolje, ponuda za koju ima muda.
Sjedila sam tri sata u hodniku, mirna i spokojna. Blizu mu, a daleko. Čitajući knjigu, ponekad bi se nasmiješila sjetivši se prošlog ponedjeljka i svog zanesenog izgleda kojeg sam promatrala u ogledalu kineskog restorana. Nije mi smetalo što toliko čekam i što vrijeme sporo teće. Nije mi smetalo što nas dijele vrata. Čudno je to. Vjerovala sam u njega, vjerovala sam da će svojom pojavom ponovno donesti osmijeh na moje usne. Nisam vjerovala u sebe. Nisam, jer to nije dovoljno....
- 21:39 -
