petak, 22.08.2014.
Kava i tak' to...
Imam iza sebe jučerašnji dan i nebrojeno kilometara u nogama.
Prešla sam cijeli Zagreb, ili mi se barem tako čini.
Tko mi je kriv! Da ne lažem i da imam malo više hrabrosti ili pak nešto n-to, moglo je biti lakše, ali ne i bolje.
Kriv je inat. Hoću ga vidjeti, trebam proziran razlog i glupavi izgovor da ne dolazim samo zbog njega nego da ionako nešto moram obaviti pa ću mu usput donesti papire koje treba.
Otišla sam na vlak prije nego smo se čuli i dogovorili kada se vidimo. Nazvao je prije nego sam krenula i rekao da prije 16h vjerojatno neće moći. Ok, krasno, super, pa nije problem, kao ono, ja imam što za raditi tih 5 sati.
Čitaj: što je to 5 sati? Jedna maratonska kava, pročitana čak i sportska rubrika u novinama, sto uspona i spuštanja po Gornjem gradu, avantura po Mesničkoj, razgledavanje okolice Glavnog kolodvora i td. Mogla sam barem bolje promisliti što ću. Ne, ja nemam rodbinu u Zagrebu. I ne, ne pada mi na pamet da sjedim par sati ugodno zavaljena u fotelji i maznem neki fini ručak. Ja ću radije dangubiti.
Ali, vremena imam. Barem toga i gotovo uvijek. Odgovaralo mi je da budem sama sa sobom, na miru. Začudo, uspjela sam ne misliti na probleme, uspjela sam gotovo uopće ne misliti. Knjigu Jebe mi se čitala sam odozada, pokušala disati po uputama i pustila mozak na pašu. Dobila sam jednu prosidbu, rev nekih težih narodnjaka u sred metropole, jednog čudnog tipa na klupi do s čudnim namjerama (ili pogledima, ne znam, pobjegla sam), pristojnu uličnu glazbu.... Zagreb mi je odgovarao kao nikad.
Bila sam smirena i sretna.
Čak i onda kada je nazvao drugi put.
ON: Bok, D. je. Možeš razgovarati?
Ja: Mogu, recite...
ON: Kako si?
Ja: (wtf- zar zove da pita kako sam???) Dobro sam.
ON: Hoćeš biti dobro i dalje kad ti kažem da ne mogu prije pol 5, 15 do 5?
Ja: (jbt) Hoće mi pomoći ako se bunim?
ON: Hoće. (i td. Nešto mu je iskrsnulo, ne može prije, ispričava se...)
Umjesto da se uzrujam i proklinjem sudbinu, slatko sam se i od srca nasmijala. I, na moju žalost, nastavila se smijati kao da je rekao nešto dobro, nešto što sam htjela čuti.
A valjda je vrijedilo to što sam bila optimistična i dobro raspoložena.
Ovaj put nisam ubacila nijedan zajedljivi komentar, gledala sam ga kao anđela uistinu sretna što ga poznajem. Ma koliko god mušičav je, brižan je i dobar čovjek, a danas takve moraš svijećom tražiti.
I onda... Strpljiva sam, tako mi svega. Mnogi bi rekli da sam prije luda. Nemam godine za bacanje, čemu čekam i što čekam. Čekala sam te dvije i pol godine da izgovori: Jesi za kavu? I konačno sam i to čula. Od tog trenutka nisam sasvim sigurna ni što sam radila ni što sam rekla. Pričao je puno i o svemu. Gotovo o svemu. A ja sam vjerojatno k'o zadnje i najzaljubljenije djevojče na svijetu upijala svaku njegovu riječ. Ništa više od toga nisam željela. Ne znam da li to itko može razumjeti ali svijet je na nekih sat vremena bio samo moj. I u borbi između održavanja formalnosti i pokušaja prisnosti ja sam lebdjela na oblaku zanosa i konačno shvatila da ipak postoji nešto u onome da mogu sve što poželim i da ako nešto uistinu želim, to ću i dobiti.
Ne zanosim se time da će se nešto promijeniti nakon te kave, da će naš odnos prijeći na neku drugu, meni poželjniju razinu ili da je htio na kavu zato što sam mu... tiha patnja.
Kavu sam htjela, kavu sam dobila.
- 09:13 -
