utorak, 03.02.2015.
Jedan od najsigurnijih načina da nekoga uspješno ne zavedeš je da ga zaliješ kavom, a da na pitanje: "Što se dogodilo? Je li ti kava bila vruća?", odgovoriš: "Ne, tresu mi se ruke." Bilo je tu obostranih autogolova do u beskonačnost. Podjednako, s obje strane.
Ono što sebi ipak najviše zamjeram je, što zbog straha od pokazivanja prevelike naklonosti, tj. simpatije zbog eventualne reperkusije na naš poslovni odnos, ja u trenutku kad u meni sve gori od brige i želje da mu očitam bukvicu zbog njegovog neodgovornog ponašanja, ostanem mlaka.
Nikako da se saberem, pa eventualno i riskiram ali kažem: "Jbt, ne radi to, o tvom životu ovisi hrpa ljudi", više-manje nijemo saslušam kako su njemu po očajnoj mećavi do jednog podosta udaljenog grada potrebna tri sata vožnje autocestom. U meni je sve vrištalo, bila sam na rubu plača, nemoći, htjela sam preskočiti sve civilizirane barijere, no iz mene ništa nije izašlo osim nekakve jadne fore u pokušaju da to okrenem na duhovitost.
Dok smo se vozili doma, istovremeno sam bila smirena kao da sjedim pored nekoga koga već godinama jako dobro poznajem, kao da u tome trenutku baš tamo, uz njega pripadam, dok sam s druge strane panično se držala za šal u ruci želeći izbrisati taj trenutak i pobjeći iz auta.
U meni je gorjelo tisuće vatri, prvenstveno onih brižnih. Prvi puta po njegovim riječima suočena sa svojim najvećim strahovima, bila sam izbezumljena. Svaki puta kada na radiju čujem za neku prometnu, u strahu i nemoći hvatam onaj mobitel i biram njegov broj da saznam je li dobro. I nikad ne nazovem. Nije prikladno, ne mogu paničariti. Odnosno, mogu, ali to moram zadržati za sebe.
Progonjena ljubomorom prema svakoj ženskoj osobi koja mu se približi, štiteći teritorij koji bi voljela da je moj, u konačnici pokleknem pred strahom za njegov život i postaje mi svejedno hoće li u njegovom životu biti na tisuće drugih žena koje će ga uspješno/uspješnije zavoditi. Ostaje mi samo jedno važno - da je tu, zdrav i živ, svačiji i ne moj. Samo da je dobro.
- 11:03 -
