četvrtak, 22.08.2013.

Onima koji su otišli u povijest

Dragi moji,

Nemam mišljenje o svemu. Ponekad ugledam nešto novo i, pitam se, koji je moj stav. Isto mi se nema dugo dogodilo. Pročitala sam članak o jednom ocu koji je na FB-u pisao svome sinu. Pročitala sam i komentare vezane uz to. Jedni su se sažalili nad pričom, drugi su se vrlo kritički obrušili na oca. Obje strane imale su neke valjane argumente no, ni jedni me nisu u potpunosti uvjerili. Na FB-u viđam svašta: ljudi čestitaju rođendane svojoj djeci koja nemaju otvoreni profil, obraćaju se dragim, no pokojnim ljudima, razgovaraju sami sa sobom o nekom drugome, a u principu traže privolu i razumijevanje mnogih. Ovaj put ipak ne bih o tome, nisam stručnjak da bih to mogla analizirati ali i moje misli idu u nekom drugom smjeru. Ovaj uvod služi mi kao opravdanje mojih misli i onoga što ću reći. Da sam malo luđa ili hrabrija, ili da je stanje drugačije, možda bih to napisala onima na koje se to odnosi i potpisala se punim imenom i prezimenom. Ipak, bojim se da ne bih bila shvaćena, pa ću se, kukavički, sakriti iza nekog nadimka na blog-u i napisati ono što mi je na duši.
Priznajem, kratko sam Vas pratila. Dvije sezone u jednoj desetogodišnjoj tradiciji (pa i duljoj) je malo. Život mi je prije toga bio drugačiji, a za Vas jednostavno nisam znala. Koga kriviti što danas ovo pišem? Politiku? Da, ali čemu? Uspinjali ste se krivim stepenicama, možda bi bolje bilo reći – liftom. Vi niste krivi za to. Kriva je nečija ideja i baratanje onim čime nisu smjeli baratati. Nekome je bilo u interesu, a taj interes bio je sebičan i destruktivan. Našoj državi dobro je poznata ta shema, samo ne razumijem kako ne postoji realan strah da jednog dana se jednostavno neće imati što više uzeti. Ljuta sam na one koji su Vas prebrzo i krivo podizali, zbog kojih ste letjeli te pod kraj ove sezone gadno pali, a još više sam ljuta na one koji Vam nisu pružili ruku da ustanete. Možda niste trebali odmah poletjeti, mogli ste propuzati, pa hodati pa.... tko zna gdje bi Vas vrijeme, trud, rad i dobra volja odveli. Nije bilo volje da Vam se pruži ruka. Opet, vjerojatno nekome nije bilo u interesu. Pa su Vas, kaže naslov jednog teksta, poslali u povijest.
Ne znam kako ostali ljudi gledaju na to. Nema dugo vidjela sam na vašem profilu jedan komentar u kojem je netko pitao sve Vaše prijatelje zašto se nitko od njih ne pita što je s vama, postojite li još. Nitko nije napisao ni a ni b. Strah ili nezainteresiranost? Da li je moguće da je politika toliko ušla u svačiji život pa da neki šute zbog prijašnjih grijeha i pohlepe a neki od straha da ih se ne bi povezalo sa sada bivšom politikom? Moguće je. Mnogi šute iz raznih razloga, šutim i ja iz svojih. Svejedno ipak ovdje pišem, jer zbog nečijih krivih interesa prije i sada, meni je oduzeta jedina radost i mirna oaza koju sam imala u životu. Da, imala sam malo. Da imam normalni život, možda bih rekla: baš šteta za njih, bilo je zabavno dok je trajalo, možda jednom bude bolje...
Ali, moj život nije normalan. Asocijalan je, što mojom krivnjom što krivnjom nekih okolnosti. I Vi ste mi bili poveznica sa svijetom, Vi ste me održavali živom a da to niste ni znali.
Dok sam jučer sjedila u parku, razmišljala sam o protekle dvije godine. Bile su teške, a ja sama. Nisam se "pustila" jer si to nisam mogla dopustiti, a imala sam i mali izvor radosti, Vas! Sjedeći na klupi, gledala sam put kojim sam se vraćala doma, najčešće subotom, ponekad i srijedom, vrlo rijetko nedjeljom. Vraćala sam se mirna, do pred kraj sretna i zadovoljna, napunjenih baterija. Koliko sam samo puta bila nemirna pred te dane... Znojili su mi se dlanovi, svaki put sam odlazila uzbuđena kao zaljubljena djevojčica. Zbog Vas sam upoznala onaj pozitivni, pokretački inat. Nije bilo lako suočiti se s činjenicom da ću sama odlaziti na utakmice. Uvijek je bilo pomalo neugodno uspeti se na tribine pola sata prije i gledati kako drugi ljudi dolaze u društvu. Na početku sam mislila da ću odustati, da ja to ne mogu, da me ta činjenica previše uznemiruje. Ali, ostala sam i svaki put sam se vratila. S nestrpljenjem sam čekala da prođe ljeto, zimska stanka, uskršnji praznici....
Kad se samo sjetim dana kada sam Vas otkrila... Toplo, dosadno, subotnje, rujansko poslijepodne. Sjedila sam s poznanicom blizu dvorane kad su počeli pristizati auti. Rekosmo, 'ajmo zaviriti. Za sve dalje mogu zahvaliti najflegmatičnijem golmanu na svijetu, ali i dosad najprivlačnijem muškarcu kojega sam ikad vidjela. Baš šteta što je.... Da, baš šteta. Iako sam ga pratila samo jednu sezonu, bio je i ostalo najdraži mi prizor u toj dvorani.
On je otišao, ja sam ipak ostala. Ponovno sam našla svoju oazu, mjesto divnih uspomena na kojemu sam stvarala nova sjećanja. Bilo je tu raznih utakmica, "anemičnog" igranja, psiho-blokada, pretrgavanja, fantastičnih poteza, napetih situacija, pa i dosadnih perioda. Mnogi su dolazili i odlazili, a svi su imali svoju osobnost. Jednom, ako se sve to uspije dignuti iz pepela, biti će to neki novi klinci. Neki, koji će možda biti fantastični, ali će biti drugi, strani i nepoznati. I ja ću biti drugačija.
Svi su na kraju prolazili kroz tešku situaciju. Novac je danas bitan faktor i ma koliko nešto voljeli raditi, ako ne dobijemo nešto za uzvrat, teško da ćemo imati elana. Neki su odlazili i ostavljali klub neka se snađe kako zna i umije. Ne mogu im zamjeriti. Ali, neki su ostajali. I ti su znali odigrati cijelu utakmicu, gotovo bez predaha. Vidio se njihov umor, vidjela se težina kojom su hodali, ponekad ne imajući snage da otrče. Usprkos tome, često bi skupili snage i išli dalje i bili još bolji, vatreniji. Nisu mogli puno dati, ali ono što su dali bilo je iznad obveza iz ugovora, iznad želje da zarade novce koji im trebaju i pripadaju.
I zato, svima onima koji su to kroz ove dvije godine radili sa srce, ja se zahvaljujem. Ja, kao samozatajna ali vatrena navijačica kojoj je njihova volja punila gotovo prazne baterije života i entuzijazma. Hvala Vam, jer, možda bih i bez Vas mogla, ali ne znam kako.

- 09:10 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Opis bloga

Pozornica mog života

Linkovi

putpovratka@gmail.com