srijeda, 10.12.2014.
Rezime
Ponekad, u trenucima nemoći, znam zavapiti kako se meni ništa ne događa. Moje su samo glavobolje i neuspješna javljanja na natječaje za posao koja u konačnici dovode do tih glavobolja i strmoglavog pada samopouzdanja.
S nostalgijom se sjećam djevojke koja je bezglavo išla kroz život, zavađala svijet, bila opuštena i plesala na bačvama u disku. Pa se pitam, gdje je nestala mala?
Meni se ništa ne događa. Ne događaju mi se računi, ne događa mi se posao, ne događa mi se čak ni On, jer ni Njega nisam upoznala zbog sebe. Događaju mi se tuđi problemi, tuđe dileme, tuđa, da budem prosta, sranja, koja se u konačnici reflektiraju na moj život.
Ali, bilo bi nepošteno stalno si dopusti takva razmišljanja, jer, nisu sasvim istinita. Puno toga događa se meni i zbog mene. I lijepo i ružno.
2014. godina je na zalazu. Tvrditi da sam u potpunosti odrasla, da sam shvatila bit života i po kojim principima funkcionira svijet bilo bi glupo. Odraslija jesam, shvatila sam ponešto, još uvijek mi je puno toga nepoznato i jedino čemu se mogu nadati da ću dobiti priliku saznavati još dugo.
Bila je ovo teška godina. Ali, bila je i ona prije, i tako unazad... Usudila bih se reći da je to život.
Bila je to dobra godina. Godina puna ohrabrenja i nade.
Borila sam se, kao i svatko drugi, s financijama, računima, ponekom ovrhom, pisanjima tužbi, žalbi, podnesaka i ostalih oblika uobičajenih, svakodnevnih sastavaka. Stresno, ali poučno. Barem to me je naučilo da moram misliti i saznavati i da nema prepuštanja i opuštanja. Na kraju krajeva, tome je sada tako jer se prije nije mislilo i planiralo.
Bila je ovo godina prepuna nazdravljanja. Popila se ponekad čašica za pobjede i čašica za nadu.
Nisam počela vjerovati u pravni sustav, ali, počela sam vjerovati u pojedince koji u njemu participiraju. Nevjerojatno, no, postoje oni koji svoj posao obavljaju pošteno i čestito. Hvala im na tome. Svaki puta kada sam bila na izmaku snaga od straha i neizvjesnosti za budućnost, osvijetlili su (nam) put.
Neki su završili tamo gdje im je mjesto. Možda na samo par mjeseci, možda i ne zbog onoga što su (nam) učinili i možda ne zato da se zadovolje i pravo i pravda, već zato što je nekome u tom trenutku tako odgovaralo, no, svejedno. Niti likujem niti se veselim tuđoj nesreći, ali, svakome po zasluzi i nek' im se vrati samo ono što su oni učinili drugima. Restitucija!
Bila je ovo godina suočavanja sa samom sobom u odnosu prema drugima.
Naučila sam ponešto. Ne mogu reći da sam u potpunosti savladala gradivo. Trudit ću se držati barem onoga što jesam naučila.
Shvatila sam da postoji skupina ljudi kojima ne mogu direktno zamjerati njihove stavove i ponašanje. To ne znači da mi ne smeta, ali, čini mi se da je onda ispravnije na neko vrijeme zašutjeti i ohladiti glavu. Za neke konfrontacije nemam ni snage ni volje. Time sam se bavila u prošlosti i nikad na dobro nije izašlo. Ni u mirnoj ni u žestokoj varijanti. Na kraju svatko nastavi po svome, pa i ja.
Shvatila sam da sam neke ljude s pravom ostavila u prošlosti i da se rupe nekih odnosa ničim ne mogu zakrpati. Neke ljude sam iskreno i duboko voljela, i bila sam spremna svaki put početi ispočetka, dajući našem odnosu još jednu priliku. Svaka ta prilika bila je ignorirana, a što je najsmješnije, popraćena s izjavama koje graniče s ludosti. "Nadam se da će sve biti kao prije, da ćemo popraviti naš odnos. Tako mi je drago da smo opet dobri...." Ostalo mi je samo još jedno pitanje: Zašto se takvi ljudi vraćaju, zašto govore takve stvari a u stvari nisu spremni išta promijeniti i potruditi se. Odrezala sam to kada me je najviše boljelo, kada su se u njihovim životima događale najvažnije stvari. Ionako nisam bila pozvana da budem uz njih. Boli, ali vlastiti integritet mogu sačuvati samo tako da jednom nabrzinu povučem taj "flaster".
S druge strane, neke ljude sam upoznala tek nakon 12 godina. U jednom tragičnom događaju u njihovom životu, mimo svega što se između nas dogodilo, moja savjest i ljubav koju sam za njih čuvala duboko u sebi nisu me ostavili ravnodušnom. Ispružila sam im ruku, pa makar kao potporu. Ni glasa ne ispustiše na to. Srce mi se zaključalo. Nek' im je sa srećom, kao i svakom drugom čovjeku kojeg ne poznajem.
Bila je ovo godina isprobavanja.
U potrazi za poslom, mnogo toga sam prošla. Naučila da nisam nitko i ništa, bez obzira na neuspjehe. Naučila sam da za sve treba i doza hrabrosti i doza ludosti, da se nitko neće za mene boriti ako se sama ne borim i da nitko neće graditi moje samopouzdanje jer je to isključivo moj posao. Naučila sam da nema te veze koju mogu povući i da sam možda glupa što jednu priliku nisam iskoristila. No, i tu mi je savjest mirna, jer Njemu toliko dugujem da nisam imala obraza tražiti još.
Bila je ovo godina "guranja" i održavanja nekih odnosa.
Radi se o ljudima koje volim i koji vole mene. Ma koliko mi je s vremena na vrijeme bila puna kapa njih, ma koliko su me, kako bi rekao jedan poznanik "izuvali iz cipela" ili tjerali da od muke poželim si/im oderati kožu, uz sva lupanja vratima, visoke tonove, ignoriranja itd., oni su dio mene i vrijedi proći i ta iskušenja. Plakalo se i smijalo, vikalo i vrištalo, razgovaralo i šutjelo. I opet ispočetka. Kada bi me netko pitao što je ljubav, rekla bih da je to ljubav, bez obzira o kojem se odnosu radilo. Ne priznajem rečenicu: ljubav ponekad nije dovoljna. Ljubav nije jedan osjećaj, jedno stanje. Ljubav je poštovanje, volja, želja i trud oko nekoga. I još mnogo više. I, uvijek je dovoljna.
Bila je ovo godina zahvalnosti.
Zahvalna sam svima koji su dobronamjerno tu, u mojem životu. Svima koji su me nešto naučili. Svim lijepim pjesmama i dobrim filmovima. Svim prekrasnim izlascima i zalascima sunca. Svom povrću koje je obilno rodilo iako je sađeno u glinenim posudama. Uvijek ljubaznoj "teti" na kiosku. Pristojnim i susretljivim ljudima. Mojoj crnoj njuškici koja grize kad ima loš dan i koja je istovremeno najumiljatije stvorenje na svijetu.
Hvala onima koji su došli i onima koji su otišli....
Hvala Njemu. Njemu koji je moj oslonac i moja hrabrost, moja sigurnost i moj nemir. Hvala mu na zbunjenosti i čudnom smislu za humor, za ohrabrenja i vjerovanje, za trud i ljubaznost, za fakinske osmijehe, nepotrebna ispričavanja i čudna zahvaljivanja...
Hvala Ti, 2014. godino!
- 10:54 -
petak, 05.12.2014.
O Njemu...
Zagreb, Gl. kolodvor
četvrtak, 4. prosinca 2014. godine
16:30h
Gotovo sam se zaklela da ću ove godine napisati još samo jedan post i da u njemu neću ni spomenuti the D.-a.
Već noćima ne mogu spavati i u periodu nekih očajnih migrena razmišljala sam samo o tome kako da zaokružim ovu godinu s jednim tekstom koji će staviti točku na i 2014oj.
Zeznule su me okolnosti u toj namjeri. Donekle se nasmiješila sudbina da ga još jednom vidim ove godine, pa se poigrala s tim da prepuna čuđenja i dilema prosipam riječi nadajući se da ću dokučiti dimenzije našeg odnosa.
U početku sam hrabro tvrdila da nisam zaljubljena. Onda sam popustila, pogotovo kada sam to prvi puta napisala i rekla drugima. Tada sam postala svjesna da ga tražim kud god da krenem, da me ogrije svaka pomisao na njega, da me istovremeno ludo privlači toliko da bih mogla (mu) napraviti nevjerojatne stvari do toga da ga tako nježno i zaštitnički grlim u mislima da ne mogu zamisliti nevinije i toplije ljubavi.
Uvijek me fascinirao taj muško-ženski odnos. Istovremeno pohotan i strastven, a s druge strane tako dubok i dobronamjerno zaštitnički. Mnogo sam lutala i vjerovala na trenutke da je sex jedino što može spojiti i održati taj odnos. Vjerojatno zato što su od moje posljednje veze prošle godine i što sam, valjda zbog samoodržanja i neprelaska u ludilo, morala tražiti obrambene mehanizme i vjerovati da su muškarci poluživotinje koje funkcioniraju jedino po sustavu punjenja i pražnjenja.
Njegovo ponašanje već gotovo tri godine me demantira, a ja nisam sigurna jesam li zbog toga sretnija ili nesretnija.
Odlučila sam ovog puta biti drugačija. Ne po nastupu, jer za to drugačiji nastup nemam hrabrosti. Odlučila sam promijeniti izgled. Pogledala sam tenisice i isplazila im jezik. Pogledala sam hlače i napravila isto.
S dna ormara izvukla sam crnu haljinu gotovo do koljena, kupila nenormalno skupe čarape, navukla čizme, speglala kosu, očistila predivni crni kaput, decentno se našminkala uz nezaobilazni tamnocrveni ruž. Nećkala sam se, možda mi linija nije baš za to, ali, gledajući se u ogledalu, vidjela sam da je sve skupa (tj. ja) raskošno ali umjereno.
Otvori je vrata. Ušla sam, a on me nediskretno i usprkos nazočnoj (hvala bogu, odlazećoj) trećoj osobi, odmjerio od glave do pete. Znala sam da je začuđen, jer, iako sam se i prije sređivala do u nedogled, ostao je onaj touch tenisica koji je svemu davao neku notu djetinjastosti. Ovog puta sam bila žena.
I dok sam vadila papire čekajući da on obavi nešto, znala sam da će ovaj razgovor trajati kratko. Ne znam zbog čega, ali što sređenija dođem, razgovor kraće traje.
Ipak, i ovih 50ak minuta bilo je sadržajno.
Kada smo riješili poslovni dio, on je (opet) počeo iz pete čupati teme za razgovor. Taj tren kroz glavu mi je proletio komentar jednog blogeraša koji ga je pogodio gotovo u detalj, osim u jednoj karakteristici. Elokventnost.
Ha, došlo mi je da se blesavo smješkam jer me to istovremeno odlično zabavljalo i strašno mučilo.
Elokventnost. To zasigurno nije njegova osobina.
Ali, trudi se i silom želi razgovarati sa mnom uvijek u krug vrteći iste teme. I dok ja već lagano kupim papire, on se namješta na svom "tronu" u nešto opušteniju pozu i sili razgovor. Paralelno se hvali i nudi pomoć. "Možda ti budem mogao naći neki posao..." Od njega to zvuči kao mučenje, kao da me vuče za kosu. Elokventnost.
Dok sređena i spremna na sve polagano zatvaram torbu i zahvaljujem se, gledam malu vrećicu s čokoladom koju sam ostavila pored njegove jakne na stolu do svojega i zapravo želim samo jednu stvar: da prekine tu barijeru među nama, da sjedne na parket uz zid, povuče me k sebi i da jednom u životu porazgovaramo kao ljudi.
Čudno je to. Spremna za ludu avanturu, na kraju poželim samo da mu budem blizu, emotivno i fizički u otvorenom, normalnom razgovoru.
Na izlasku me zaustavio i zamolio da pričekam. Uzima mobitel i zove frenda da ga poveze doma. Dok oni razgovaraju, pokušavam shvatiti zašto ja tu stojim i čekam. Mogao me je ispratiti pa ga onda nazvati. Završava razgovor, uzima jaknu, nervozno i neugodno pita što je u vrećici. "Malo slatkog", nasmiješim se posramljeno, dok se on zahvaljuje kao da sam mu donijela par tisuća kuna. Ostavlja vrećicu na stolcu, priča kako ne bi smio jer se udebljao, zahvaljuje opet i zajedno izlazimo.
Nastavlja neki prisilni razgovor, dok nas ja promatram zajedno kao dijelove slagalice. Kratki dio puta smo prešli zajedno i rastali se nervozno uz -čujemo se, vidimo se...
Odlazim, poražena, istovremeno si prekrasna i bijedna. "Moja S., nikad tu ništa neće biti. Imaš svoje stavove i principe, smatraš da je muškarac taj koji "vodi" i "dovodi", a ti si se, očito, na krivog namjerila." On bi razgovarao, a ne zna kako, on bi nešto ili ne bi, ja ne znam. I dok prolazim tim, kako bi ga on nazvao, šugavim kvartom, počinju se paliti svjetla.
Dolazim do središta grada. Duh Božića, duh blagdana je tu. Sve je nekako ljepše kada padne mrak, upale se svijetla i lampice.
Težina i ovog poraza izgleda čarobnije, a ja u svom jadu propale zaljubljenosti, zaljubljujem se još više u ovakav Zagreb i u njega i odlučujem se da ću pričekati još, pa makar i idući put bio porazan.
Voleći ga (iako je to mrvu presnažna riječ), osjećam se boljom osobom. Nisam spremna pozdraviti se s tim, barem ne danas, dok me hladnim Zagrebom nose čarobna svijetla blagdana.
- 09:39 -
