Zagreb, Gl. kolodvor
četvrtak, 4. prosinca 2014. godine
16:30h
Gotovo sam se zaklela da ću ove godine napisati još samo jedan post i da u njemu neću ni spomenuti the D.-a.
Već noćima ne mogu spavati i u periodu nekih očajnih migrena razmišljala sam samo o tome kako da zaokružim ovu godinu s jednim tekstom koji će staviti točku na i 2014oj.
Zeznule su me okolnosti u toj namjeri. Donekle se nasmiješila sudbina da ga još jednom vidim ove godine, pa se poigrala s tim da prepuna čuđenja i dilema prosipam riječi nadajući se da ću dokučiti dimenzije našeg odnosa.
U početku sam hrabro tvrdila da nisam zaljubljena. Onda sam popustila, pogotovo kada sam to prvi puta napisala i rekla drugima. Tada sam postala svjesna da ga tražim kud god da krenem, da me ogrije svaka pomisao na njega, da me istovremeno ludo privlači toliko da bih mogla (mu) napraviti nevjerojatne stvari do toga da ga tako nježno i zaštitnički grlim u mislima da ne mogu zamisliti nevinije i toplije ljubavi.
Uvijek me fascinirao taj muško-ženski odnos. Istovremeno pohotan i strastven, a s druge strane tako dubok i dobronamjerno zaštitnički. Mnogo sam lutala i vjerovala na trenutke da je sex jedino što može spojiti i održati taj odnos. Vjerojatno zato što su od moje posljednje veze prošle godine i što sam, valjda zbog samoodržanja i neprelaska u ludilo, morala tražiti obrambene mehanizme i vjerovati da su muškarci poluživotinje koje funkcioniraju jedino po sustavu punjenja i pražnjenja.
Njegovo ponašanje već gotovo tri godine me demantira, a ja nisam sigurna jesam li zbog toga sretnija ili nesretnija.
Odlučila sam ovog puta biti drugačija. Ne po nastupu, jer za to drugačiji nastup nemam hrabrosti. Odlučila sam promijeniti izgled. Pogledala sam tenisice i isplazila im jezik. Pogledala sam hlače i napravila isto.
S dna ormara izvukla sam crnu haljinu gotovo do koljena, kupila nenormalno skupe čarape, navukla čizme, speglala kosu, očistila predivni crni kaput, decentno se našminkala uz nezaobilazni tamnocrveni ruž. Nećkala sam se, možda mi linija nije baš za to, ali, gledajući se u ogledalu, vidjela sam da je sve skupa (tj. ja) raskošno ali umjereno.
Otvori je vrata. Ušla sam, a on me nediskretno i usprkos nazočnoj (hvala bogu, odlazećoj) trećoj osobi, odmjerio od glave do pete. Znala sam da je začuđen, jer, iako sam se i prije sređivala do u nedogled, ostao je onaj touch tenisica koji je svemu davao neku notu djetinjastosti. Ovog puta sam bila žena.
I dok sam vadila papire čekajući da on obavi nešto, znala sam da će ovaj razgovor trajati kratko. Ne znam zbog čega, ali što sređenija dođem, razgovor kraće traje.
Ipak, i ovih 50ak minuta bilo je sadržajno.
Kada smo riješili poslovni dio, on je (opet) počeo iz pete čupati teme za razgovor. Taj tren kroz glavu mi je proletio komentar jednog blogeraša koji ga je pogodio gotovo u detalj, osim u jednoj karakteristici. Elokventnost.
Ha, došlo mi je da se blesavo smješkam jer me to istovremeno odlično zabavljalo i strašno mučilo.
Elokventnost. To zasigurno nije njegova osobina.
Ali, trudi se i silom želi razgovarati sa mnom uvijek u krug vrteći iste teme. I dok ja već lagano kupim papire, on se namješta na svom "tronu" u nešto opušteniju pozu i sili razgovor. Paralelno se hvali i nudi pomoć. "Možda ti budem mogao naći neki posao..." Od njega to zvuči kao mučenje, kao da me vuče za kosu. Elokventnost.
Dok sređena i spremna na sve polagano zatvaram torbu i zahvaljujem se, gledam malu vrećicu s čokoladom koju sam ostavila pored njegove jakne na stolu do svojega i zapravo želim samo jednu stvar: da prekine tu barijeru među nama, da sjedne na parket uz zid, povuče me k sebi i da jednom u životu porazgovaramo kao ljudi.
Čudno je to. Spremna za ludu avanturu, na kraju poželim samo da mu budem blizu, emotivno i fizički u otvorenom, normalnom razgovoru.
Na izlasku me zaustavio i zamolio da pričekam. Uzima mobitel i zove frenda da ga poveze doma. Dok oni razgovaraju, pokušavam shvatiti zašto ja tu stojim i čekam. Mogao me je ispratiti pa ga onda nazvati. Završava razgovor, uzima jaknu, nervozno i neugodno pita što je u vrećici. "Malo slatkog", nasmiješim se posramljeno, dok se on zahvaljuje kao da sam mu donijela par tisuća kuna. Ostavlja vrećicu na stolcu, priča kako ne bi smio jer se udebljao, zahvaljuje opet i zajedno izlazimo.
Nastavlja neki prisilni razgovor, dok nas ja promatram zajedno kao dijelove slagalice. Kratki dio puta smo prešli zajedno i rastali se nervozno uz -čujemo se, vidimo se...
Odlazim, poražena, istovremeno si prekrasna i bijedna. "Moja S., nikad tu ništa neće biti. Imaš svoje stavove i principe, smatraš da je muškarac taj koji "vodi" i "dovodi", a ti si se, očito, na krivog namjerila." On bi razgovarao, a ne zna kako, on bi nešto ili ne bi, ja ne znam. I dok prolazim tim, kako bi ga on nazvao, šugavim kvartom, počinju se paliti svjetla.
Dolazim do središta grada. Duh Božića, duh blagdana je tu. Sve je nekako ljepše kada padne mrak, upale se svijetla i lampice.
Težina i ovog poraza izgleda čarobnije, a ja u svom jadu propale zaljubljenosti, zaljubljujem se još više u ovakav Zagreb i u njega i odlučujem se da ću pričekati još, pa makar i idući put bio porazan.
Voleći ga (iako je to mrvu presnažna riječ), osjećam se boljom osobom. Nisam spremna pozdraviti se s tim, barem ne danas, dok me hladnim Zagrebom nose čarobna svijetla blagdana.
Post je objavljen 05.12.2014. u 09:39 sati.