četvrtak, 27.06.2013.
Čokolada!
Barem nakratko, dosta je cendravih post-ova 
Kažu da čokolada uvijek pomogne, barem nama ženama. Ne znam, ja sam uvijek morala komplicirati, pa tako i oko toga. Priznajem, strašno sam izbirljiva kad je slatko u pitanju i nije mi dovoljna kockica bilo kakve čokolade da padnem u trans od sreće.
Ali, kad je čokolada za kuhanje u pitanju, onda joj je sve dozvoljeno i čini me dvostruko sretnom jer kuham i dobijem nešto (fino) slatko.
Imala sam sreće pa sam uz radost kuhanja i to kuhanja s čokoladom, upoznala jednu divnu osobu koja je i uglazbila tu božansku stvar koja nam popravlja raspoloženje. I svojim divnim glasom dala je čokoladi još jednu, višu notu.
Pa... nadam se da će, oni koji navrate, uživati u ovome što im ostavljam!
______________________
ČOKOLADNI UŠTIPCI S CIMETOM
500 g brašna
20 g kakaa
5 g soli
10 g suhog kvasca
2,5 dl vrućeg mlijeka
60 g rastopljenog maslaca
1 jaje, tučeno
120 g gorkaste čokolade
razlomljene na 16 komada
(može i ona za kuhanje)
ulje za duboko prženje
60 g šećera
10 g kakaa
5 g mljevenog cimeta
Prosijte brašno, kakao i sol u veliku zdjelu. Dodajte kvasac i promiješajte. Napravite udubinu u sredini i ulijte u nju mlijeko, rastopljeni maslac i jaje. Postupno umiješajte suhe sastojke dok tijesto ne postane meko i gipko.
Mijesite tijesto na površini lagano posutoj brašnom otprilike 5 minuta dok ne postane glatko i savitljivo. Vratite ga potom u čistu zdjelu, pokrijte te ostavite da stoji na toplome mjestu dok se ne udvostruči njegov volumen.
Nanovo lagano izmijesite tijesto, pa ga podijelite na 16 komada (možete ga prije toga i razvaljati da vam podjela bude lakša). Svaki komad oblikujte u kuglicu, utisnite komad čokolade u sredinu i presavijte tijesto. Čvrsto pritisnite rubove kako bi se prilijepili. Ako je potrebno, dodatno dotjerajte oblik već zatvorenih uštipaka. (U protivnom će čokolada iscuriti iz njih dok se prže)
Zagrijte ulje za prženje. Možete pržiti više uštipaka odjednom. Kad uštipak naraste i postane zlatnosmeđ, pažljivo ga okrenite kako biste ispržili i drugu stranu. Dobro ocijedite uštipke na papiru.
U plitkoj zdjeli izmiješajte šećer, kakao i cimet. Prevrćite (vruće!) uštipke u dobivenoj smjesi dok ne postanu jednolično obloženi. Poslužite ih dok su još topli.
I obavezno uživajte u njima uz....
- 09:24 -
petak, 21.06.2013.
summa summarum
Prošao je i taj dio godine. Otišlo je proljeće a s njim i "vladavina" Blizanaca, bar ja tako volim misliti.
Iako sam prepuna emocija, bit ću kratka, jer, koliko si god pokušala neke stvari objasniti pišući ovdje, jednostavno je nemoguće. Možda je najbolje pustiti sve neka ide nekim svojim "prirodnim" tokom pa kud stigne. Možda bi generalno i došla do nekih realnih zaključaka po pitanju ljudskog ponašanja, ali, kada se dotakne mene, onda shvatim da sam zbunjena i izgubljena i da što više razmišljam, sa svakim novim "zašto", sve manje razumijem.
Zahvalna sam na malinama i krijesnicama. Zahvalna sam Onoj koja se potrudila da na "taj" dan nađe maline jer zna da sam povezana s njima kao i sa zvucima glazbe koje slušam od svog prvog dana. Zahvalna sam prirodi koja je dovela krijesnice na moj prozor i osvijetlila njima moj "put".
Zahvalna sam svima onima koji ponekad zastanu pored mene ili mojih riječi, upute mi poneki iskreni, topli pogled, razumijevanje, savjet... Oni su, baš poput krijesnica, svjetlo koje me prati, briše suze, nudi rame i zagrljaj. Nije važno znamo li se ili ne, tu su, kao suputnici.
- 11:59 -
utorak, 11.06.2013.
Nema tu romantike ni patetike. Jednostavno je!
Budim se i zaspivam i opet se vraćam,mimo svoje volje. Nemam previše pitanja, nekako se mirim sa situacijom.
Jednom rekoh....: "Moj život daleko je od onoga o čemu ovdje pišem." Uistinu je daleko od toga. Dobila sam neko dragocijeno vrijeme da napunim baterije prije nego ne vratim u stvarnost. Čini mi se da ga nisam najbolje iskoristila. Sada, kada opet gledam u "lice" računima, kada se bavim tom zlom matemtikom, kada strahujem od svakog novog sata, dana, kada ne znam bi li radije da se vrijeme vuče ili da proleti... lomim se i posrćem. Da li onaj koji jednom u snu traži rješenje problema ikada ozdravi? Ozdrave li alkoholičari? Ili su uvijek korak do...?
I opet se isto događa...
Ovih mjeseci vrištala sam, puna energije. Vapajno sam ga hvatala svojim pogledama i njima mu lažno obećavala čuda, pa makar i ako me samo dotakne. Veselila sam se kapljicama kiše na mokrim vlatima, slušala sam kako kamenčići škripe pod mojim cipelama na vlažnom asfaltu, upijala svjetlost ulične lampe uvjeravajući se da se da spektakularni zalasci sunca i oblaci koji nose u sebi vjetar kriju vrhunac romantičnosti koju ne treba prekidati nekom sladunjavom gestom, prokletom pjesmom kojom netko želi zaustaviti neopisivi trenutak i osjećaj. Smatrala sam da sam ja samo ja, da su moje želje samo moje kao i pogledi na život i svijet. I trebalo mi je u toplo predvečer malo: jedna košarkaška lopta, jedan koš i jedan predivni osmijeh muškarca kojeg zapravo ne poznajem. I što bi bilo dalje, nije mi bilo važno. Učila sam se da moram živjeti tren po tren i svaki iskoristiti. Neću zato biti manje vrijedna...
Jednu stvar sam preskočila u tom hrabrom kretanju k naprijed. Nisam se s mjesta pomaknula. Ako treba nekome riješiti problem, neka kaže, tu sam. Treba rame za plakanje, savjet, podršku, razumijevanje, bilo što. Dobiti će od mene sve što mogu dati, baš sve osim mene. Dobiti će i moj život kao otvorenu knjigu, evo, uzmite, koga god zanima, iako nije zanimljivo štivo, isprazno je, nema velikih tajni ili skrivanih istina, uvijek je sve bilo isprazno. Uzmite mi sve, ali ne tražite mene uistinu.
I u afektu ću lupati nogama po asfaltu i zamišljati ću kako bi bilo divno da se spustim na koljena i lupim i šakama, jer mi to treba, jer sam puna jada i nemoći i jer čekam. Bilo bi divno da nema obrasca po kojemu trebam živjeti i da se svaka moja sloboda koju si uzmem, ili, ako već hoćete, ispad, ne tretira kao ludost. Ali ne mogu. Moj život je pod povećalom i ne radi se o paranoji. Kamo sreće da je ludost, bar ne bih ništa osim tog straha poznavala. I ne, ne prate me izvanzemaljci ili razne zle sile, ne prati me zapravo nitko, nitko mi ni ne prijeti, ali šačica dokonih i bezličnih, ljudima nalik spodoba, ponekad zaviruje, da vidi, kako ja to mogu izdržati. Vjerojatno su razočarani, ne hranim ih informacijama, ne zbog suzdržavanja već zato što sam jednostavna i otvorena. Moja djela su ja, kao i moje riječi, nema između, nema ničeg sakrivenog. Ničega, osim čekanja.
Na silu sam htjela tog nepoznatog čovjeka, na silu bih ga još i sad uvukla u svoj život. Bilo kako, hranim se onim što mu kradem, njegovim osmijehom obojim svoj dan, pa čak i kad on donosi problem, lakši je, jer je od čovjeka prema kojemu osjećam tu neku vibru, rekla bi jedna cura...stalo mi je do njega... Ne bih ja to tako nazvala, zvuči kao nešto veliko i pretjerano. Ne, nije mi stalo dovoljno da bi maštala o tome kako s njim krojim svoju budućnost. Sve se svede na želju da zajedno ponekad pobjegnemo i otvaramo se jedno drugome, da uživamo i ne primjećujemo svijet oko sebe, nakratko. Da zajedno i plačemo i mudrujemo, i smijemo se i vičemo, da smo kolege i suigrači, da smo partneri i ljubavnici, da izgaramo ali da ne dogorimo. Svatko od nas je u nečemu već izgorio, vidi se to u vapajnom pogledu kojim ćemo posegnuti za onim drugim.
No, dok umivam lice i trijeznim se, jer se ne znam izboriti za te trenutke s njim, jer ih ne znam ni predložiti, ljutim se i samosažaljevam, ali istovremeno sam sretna, jer bježim od onoga što me čeka kada izađem iz kupaonice. I u jednom trenu, dok posežem za ručnikom, postajem svjesna da ja čekam. Ima li gore spoznaje od toga? Prvo sam bolovala, onda sam lizala rane, onda sam se zgrozila nad činjenicom da je bio dio mog života, onda sam se vratila u život, zaljubila se, poletila, ali između svakog problema i svake maštarije, provlačio se on. Ja idem naprijed, sigurna sam u to, idem, idem...ma garant idem. I vrag ga odnio, neka mu je i sretno i nesretno, ma samo da je što dalje od mene. Ja ne poznajem tog čovjeka.
To nije istina! Poznajem ga, poznajem svaku žilicu na njegovim rukama, svaku poru na njegovom trbuhu, svaku vlas kose, svaki pogled. Poznajem samo njegove usne, znam kako diše. Znam svaku njegovu gadost i svaki pokret, znam ga u dušu, poznajem ga kao što sebe poznajem i osjećam ga onako kako samo sebe mogu osjetiti. Niti mu zamjeram niti želim da se vrati ali ga čekam. Čekam odgovore. Čekam kao što čekaju oni kojima je netko umro....svjesni su da tog nekoga nema, svjesni su da nema povratka, no, svejedno, ponekad ih u srcu zazebe pa traže toplinu svog stanara. Čekam da kupi kartu i da ode, da ode i da se uistinu ne vraća.
- 20:08 -
srijeda, 05.06.2013.
Što ima novo kod tebe?
Uz zvuke glazbe s kojom sam odrastala, po ne znam koji put se pitam što treba očekivati i tražiti od života, što čovjek sam za sebe treba napraviti, da bi bio miran, ako ne već sretan.
Uljuljkala sam se u neko nepoznato stanje u kojem sam tražila i pronalazila mir. Veselila sam se šetnjama u rano jutro, prije 7h, kada sam na putu do trgovine uživala u bujnoj vegetaciji nepokošenih travnatih površina, prolistalog drveća, mirisnih jasmina. Bilo mi je dovoljno, nisam se ljutila što trava nije pokošena, već sam se nadala da će noću padati kiša ili da će jutra biti rosna, pa da ću u prolazu rukom s travki skidati kapi i uživati dok me škaklja.
Dopustila sam da me zanesu riječi pjesama moje omiljene grupe, prepustila sam se romantici i nisam mislila na posljedice. Sanjarila sam razmišljajući kako bi bilo divno osjetiti takvo što pored nekoga do koga mi je stalo. Pronalazila sam ga u svakoj riječi, u svakom sjećanju, u svakoj mojoj interpretaciji njegovih pokreta i riječi. Ma ne, ne volim ga, želim ga, čini me živom. Ne trebam ga svaki tren, ne bih mogla podnijeti da je stalno tu. Vidim ga kao bijeg od svega što me okružuje, vidim ga kao par trenutaka sreće i užitka na koje se ne želim naviknuti, vidim ga kao mentora, kao vodiča, kao superiornog a istovremeno ga vidim kako u meni traži bijeg i utočište.
Ima neki kredit koji ničim ne mogu objasniti. Toliko griješi, toliko je neoprezan i dalek, toliko me ljuti čineći stvari koje ne bih nikome oprostila, toliko me žalosti kada se ne obazire tvrdeći drugačije. A onda mu nađem opravdanje. On radi svoj posao, a ja sam tu prolaznik. Ne, on ne radi svoj posao, ali ono što traži...ima na to pravo, ma koliko mi je to teško prihvatiti. I onda odgovaram ljuto i nevoljko, razočarano i hladno i stavljam točku i kažem da je dosta. Nema u njegovom životu mjesta za mene, u mome ne smije biti za njega.
Povlačim se, čvrsto sam to odlučila. Ja ne znam igrati, ja ne znam igrati....Neka ide do vraga. Ili... Što jedan službeni mail može promijeniti? Jedan mail u koji je odjednom uložen trud, koji je do sada izostao? Jedan mail koji se šalje u pola 11 navečer? Jedan jedini na koji je, po mom odgovoru, opet odgovorio? Jedan osmijeh s vrha stepenica i jedno glupo pitanje: Što ima novo kod tebe?
- 19:20 -
