utorak, 11.06.2013.
Nema tu romantike ni patetike. Jednostavno je!
Budim se i zaspivam i opet se vraćam,mimo svoje volje. Nemam previše pitanja, nekako se mirim sa situacijom.
Jednom rekoh....: "Moj život daleko je od onoga o čemu ovdje pišem." Uistinu je daleko od toga. Dobila sam neko dragocijeno vrijeme da napunim baterije prije nego ne vratim u stvarnost. Čini mi se da ga nisam najbolje iskoristila. Sada, kada opet gledam u "lice" računima, kada se bavim tom zlom matemtikom, kada strahujem od svakog novog sata, dana, kada ne znam bi li radije da se vrijeme vuče ili da proleti... lomim se i posrćem. Da li onaj koji jednom u snu traži rješenje problema ikada ozdravi? Ozdrave li alkoholičari? Ili su uvijek korak do...?
I opet se isto događa...
Ovih mjeseci vrištala sam, puna energije. Vapajno sam ga hvatala svojim pogledama i njima mu lažno obećavala čuda, pa makar i ako me samo dotakne. Veselila sam se kapljicama kiše na mokrim vlatima, slušala sam kako kamenčići škripe pod mojim cipelama na vlažnom asfaltu, upijala svjetlost ulične lampe uvjeravajući se da se da spektakularni zalasci sunca i oblaci koji nose u sebi vjetar kriju vrhunac romantičnosti koju ne treba prekidati nekom sladunjavom gestom, prokletom pjesmom kojom netko želi zaustaviti neopisivi trenutak i osjećaj. Smatrala sam da sam ja samo ja, da su moje želje samo moje kao i pogledi na život i svijet. I trebalo mi je u toplo predvečer malo: jedna košarkaška lopta, jedan koš i jedan predivni osmijeh muškarca kojeg zapravo ne poznajem. I što bi bilo dalje, nije mi bilo važno. Učila sam se da moram živjeti tren po tren i svaki iskoristiti. Neću zato biti manje vrijedna...
Jednu stvar sam preskočila u tom hrabrom kretanju k naprijed. Nisam se s mjesta pomaknula. Ako treba nekome riješiti problem, neka kaže, tu sam. Treba rame za plakanje, savjet, podršku, razumijevanje, bilo što. Dobiti će od mene sve što mogu dati, baš sve osim mene. Dobiti će i moj život kao otvorenu knjigu, evo, uzmite, koga god zanima, iako nije zanimljivo štivo, isprazno je, nema velikih tajni ili skrivanih istina, uvijek je sve bilo isprazno. Uzmite mi sve, ali ne tražite mene uistinu.
I u afektu ću lupati nogama po asfaltu i zamišljati ću kako bi bilo divno da se spustim na koljena i lupim i šakama, jer mi to treba, jer sam puna jada i nemoći i jer čekam. Bilo bi divno da nema obrasca po kojemu trebam živjeti i da se svaka moja sloboda koju si uzmem, ili, ako već hoćete, ispad, ne tretira kao ludost. Ali ne mogu. Moj život je pod povećalom i ne radi se o paranoji. Kamo sreće da je ludost, bar ne bih ništa osim tog straha poznavala. I ne, ne prate me izvanzemaljci ili razne zle sile, ne prati me zapravo nitko, nitko mi ni ne prijeti, ali šačica dokonih i bezličnih, ljudima nalik spodoba, ponekad zaviruje, da vidi, kako ja to mogu izdržati. Vjerojatno su razočarani, ne hranim ih informacijama, ne zbog suzdržavanja već zato što sam jednostavna i otvorena. Moja djela su ja, kao i moje riječi, nema između, nema ničeg sakrivenog. Ničega, osim čekanja.
Na silu sam htjela tog nepoznatog čovjeka, na silu bih ga još i sad uvukla u svoj život. Bilo kako, hranim se onim što mu kradem, njegovim osmijehom obojim svoj dan, pa čak i kad on donosi problem, lakši je, jer je od čovjeka prema kojemu osjećam tu neku vibru, rekla bi jedna cura...stalo mi je do njega... Ne bih ja to tako nazvala, zvuči kao nešto veliko i pretjerano. Ne, nije mi stalo dovoljno da bi maštala o tome kako s njim krojim svoju budućnost. Sve se svede na želju da zajedno ponekad pobjegnemo i otvaramo se jedno drugome, da uživamo i ne primjećujemo svijet oko sebe, nakratko. Da zajedno i plačemo i mudrujemo, i smijemo se i vičemo, da smo kolege i suigrači, da smo partneri i ljubavnici, da izgaramo ali da ne dogorimo. Svatko od nas je u nečemu već izgorio, vidi se to u vapajnom pogledu kojim ćemo posegnuti za onim drugim.
No, dok umivam lice i trijeznim se, jer se ne znam izboriti za te trenutke s njim, jer ih ne znam ni predložiti, ljutim se i samosažaljevam, ali istovremeno sam sretna, jer bježim od onoga što me čeka kada izađem iz kupaonice. I u jednom trenu, dok posežem za ručnikom, postajem svjesna da ja čekam. Ima li gore spoznaje od toga? Prvo sam bolovala, onda sam lizala rane, onda sam se zgrozila nad činjenicom da je bio dio mog života, onda sam se vratila u život, zaljubila se, poletila, ali između svakog problema i svake maštarije, provlačio se on. Ja idem naprijed, sigurna sam u to, idem, idem...ma garant idem. I vrag ga odnio, neka mu je i sretno i nesretno, ma samo da je što dalje od mene. Ja ne poznajem tog čovjeka.
To nije istina! Poznajem ga, poznajem svaku žilicu na njegovim rukama, svaku poru na njegovom trbuhu, svaku vlas kose, svaki pogled. Poznajem samo njegove usne, znam kako diše. Znam svaku njegovu gadost i svaki pokret, znam ga u dušu, poznajem ga kao što sebe poznajem i osjećam ga onako kako samo sebe mogu osjetiti. Niti mu zamjeram niti želim da se vrati ali ga čekam. Čekam odgovore. Čekam kao što čekaju oni kojima je netko umro....svjesni su da tog nekoga nema, svjesni su da nema povratka, no, svejedno, ponekad ih u srcu zazebe pa traže toplinu svog stanara. Čekam da kupi kartu i da ode, da ode i da se uistinu ne vraća.
- 20:08 -
