nedjelja, 02.08.2015.
Fragilnost i sl.
Ništa nisam naučila. I, pitam se hoću li ikada naučiti, kao što se pitam i to gdje sam do sada živjela. U nekom paralelnom svijetu? Jbg, ne pušim te fore, ne zadovoljavaju me teorije zavjera ni mistika i ne dopuštam da mi takve gluposti budu alibi zato što se ne snalazim. Ali, fakat se ne snalazim. I pride se još svojski trudim da pišem ispravno, provjerim svaku grešku, stavim svaki apostrof, tako na bi svatko (nitko) tko čita moje izbljuvke mogao reći: " 'ajde, barem je pismena." Je, to mi nevjerojatno puno pomaže u životu, jer su fakat na cijeni oni, koji, među ostalim, drže gramatiku i pravopis u malom prstu.
Elem, bio je lijepi dan, jedan u nizu. Ama baš ništa se nije dogodilo, čuda li neviđenog. No, poslije onih vrućina, bilo je lijepo sjesti u bus nakon posla i ne imati osjećaj da ću se rastopiti do zadnje stanice. Sunce je ugodno grijalo, vjetar je ugodno puhao, sve je bilo ugodno punih pola minute, koliko sam ja sposobna opustiti se i ne razmišljati. Taman prije podvožnjaka sam zažmirila. Htjela sam osjetiti one trnce kao prije desetak godina kada je frendica kupila auto pa smo se tamo vozale i vozale, dok nam je vjetar mrsio kosu itd. Ono, holivudske pizdarije. Da, prije 10ak godina život je bio drugačiji. Nisam baš sigurna tko sam točno bila ja, osim što sam vjerojatno i tad bila vječito nesretna, iako pojma nisam imala zašto. Sad barem znam zašto. Ha, barem, kao da je to neka utjeha.
I tako, umjesto da su mi niz leđa šibnuli trnci ugode zbog vožnje podvožnjakom, pred očima mi je šibnuo očaj n-tog obdukcijskog nalaza koji sam pročitala taj dan. Otvorila sam oči i u polupanici pogledala oko sebe. Dečko je poginuo i, što sad?!?
Svaki dan se susrećem s takvim stvarima. Svaki dan su nevjerojatno i bolno realno i zastrašujuće, ali nije to ono što me u tom trenutku toliko zaprepastilo. To je, neosporno, tragedija. Svaka prerana smrt je.
Zaprepastila me fragilnost života koje mnogi nisu svjesni, a ja pritom nisam sigurna je li to dobro ili loše. Ljudi žive nagonski, stihijski, ne razmišljajući (previše) o posljedicama svojih djela ili riječi. Što na umu, to na drumu, pa kud puklo da puklo.
U svemu tome, ja sam ona koja previše razmišlja, popularno zvano, analizira. Tako mi svega, mijenjala bih se istog trena za drugačiju narav, jer... dok ja pazim na svaku svoju riječ, svaki svoj pokret, potez...život prolazi pored mene. Takvi kao ja su i naporni i dosadni, uništavaju osjećaj trenutka razmišljajući o njegovim posljedicama na budućnost.
Na poslu me nerviraju babe kojima je jedina preokupacija napraviti zavjeru, doći što kasnije na posao i otići što prije s posla, pride ispijajući enormne količine kave i studiozno smišljajući što će se gablecovati. Živciraju me i njihovi godišnji. Pitam se koji to odgovorni čovjek uzima po mjesec dana godišnjeg odmora. I, sve stoji. I, nikome ništa. Nebrojeno puno ljudskih sudbina je na čekanju jer, vrijeme je godišnjih odmora.
Doma isto sranje, s oproštenjem. Bez ovog dijela s godišnjim. Čim nastane problem (a stalno je tu neki), objesi se nos i zalupi vratima. Ne daj bože da bi se išta riješilo prije vremena ili na vrijeme, izgubi se čar onog prosipanja žući 5 poslije 12.
Itd, itd, mogu ja to preslikati na bilo koju situaciju u životu.
Nije problem u drugima, problem je u meni, samo ga ne znam riješiti, zanemariti i opustiti se.
I usprkos svemu, i drugima i meni, pitam se je li dobro ili loše što najčešće nismo svjesni fragilnosti života. S jedne strane sasvim sigurno je dobro, jer bi svi živjeli u panici u kojoj ja živim i to bi bilo za izluditi, a s druge strane, da se barem s vremena na vrijeme, prije nego što netko umre ili strada zbog nečijeg nemara ili nepažnje, sjetimo toga, pa budemo malo bolji jedni prema drugima.
- 14:12 -
