utorak, 01.04.2014.
čušpajz
Dva tjedna "odmora" prošla su brzo. Ugasila sam kompjuter i maknula sam se od svakodnevice. Zvučalo je na početku prisilno, gadilo mi se, ja sam ionako rob rutine, kako ću preživjeti to da je stalno doma i da ne mogu onako kako sam naviknula. Ali, na moje iznenađenje, bilo je ok, čak i više od toga. Nisam se zamarala s posjetama nekim stranicama koje ionako obilazim više iz dosade nego iz želje, duboko sam zahvalna poštaru koji nas je uredno zaobilazio ta dva tjedna i nije donesao ni jedan račun ili nešto tome slično. Bilo je mirno. Na neki način.
Pročitala sam dvije knjige koje sam trebala pročitati još u srednjoškolsko doba. Obje s istom tematikom, obje mi na neki način bliske zbog onoga o čemu govore, ali, osim par "momenata", kako bi on rekao, nisam bila impresionirana.
Završene su obje bitke. Uspješno, i više od toga. Sad me čekaju, nadam se, još samo dvije, i onda ću moći reći da je i rat završio.
Jedna je završila krajem prvog tjedna "odmora". Bila sam u neku ruku spremna da dobro završi, ali me je strah svejedno dokusurio. Na kraju dana bila sam presretna, preumorna i...prazna.
Došli smo u dogovoreno vrijeme. Kasnili su nešto više od pola sata. Glupavih pola sata koje sam provela pregledavajući hodnik od a do ž. Već sam lagano bila na putu da se, kao u vrtiću kad nisam mogla spavati, počnem igrati prstima i slagati oblike. Više nisam znala da li me je strah ili gubim razum od čekanja. Izišla je ona osobno, uz ispriku što kasni. Bila je dobro raspoložena, sjajila je. Možda u tom trenutku to zapažanje uopće nije bilo bitno, ali meni je tada sve bilo bitno. Ovim sam itekako bila impresionirana. Nije na njoj da dolazi i poziva, ali je očito smatrala da to treba učiniti osobno, pošto je ona kriva zato što nije na vrijeme završila. Nakon dugo vremena imala sam priliku vidjeti osobu koja ima neke principe, bonton, koja se ne uzdiže bez veze, samo jer joj, eto tako, može biti. Ima položaj ali ima i načela. Kao budućoj kolegici, to mi je značilo još i više.
Završilo je za tren, pokupili smo papire i sjeli u park. Tek tada smo doznali ishod bitke. Automatski sam iz jakne izvukla mobitel. Želim nekome javiti. A kome? Tko će se veseliti s nama, zbog nas? Priznajem, ružan je to osjećaj. Cijena imanja načela, poštenja i odabiranja ispravnog puta ponekad zna biti previsoka. Paralelno sa srećom došao je i taj prazni osjećaj. Nisam javila ni njemu. Ionako je rekao da mu je bez veze da zbog toga dolazi pa, ne mora odmah ni znati. Zapravo, bilo mi je najteže što njemu nisam javila, no pomisao da će nekako hladno i indiferentno reagirati s par svojih uobičajenih fraza jednostavno mi nije sjedala. Možda bi reagirao i drugačije, bio je poprilično euforičan kada je javio ishod prve bitke, ali eto, nisam htjela isprobavati.
Naš zadnji susret ionako me je izludio. Pucala sam po šavovima dva tjedna, analizirajući sto puta izanalizirano i ne dolazeći do nikakvog zaključka. Sada sam puno mirnija, no, i dalje mi nije jasno što me, pobogu, privlači k njemu.
Ostatak "odmora" prošao je u znaku ishoda te bitke i chill-anju.
Javio se jedan poznanik koji je prije dvije godine, početkom ulaska u bitku odlučio ne biti poznanikom. Bili smo uistinu dobri, reklo bi se, prijatelji, s tendencijom promjene odnosa. Da ne duljim, bila sam i više nego fer prema njemu prije toga, pazeći na eventualne posljedice koje bi mogao imati zbog našeg poznanstva. Mislila sam da je moj stav prema njemu bio dovoljan za jedan korektan odnos u budućnosti, no, ubzo je zašutio. Razumjela sam ali nisam opravdavala. Izbrisala sam njegov broj tako da nisam ni znala da on zove. Da jesam, ne bih se javila. Nakon dvije godine šutnje njegov poziv zbilja nema smisla, a još manje želja da jednom popijemo kavu.
U međuvremenu sam spekla na stotine kiflica tražeći savršeni omjer. Recimo da sam uspjela.
Nakon par godina odlučila sam napraviti mali vrt, zasadivši malo mahuna, graška, matovilca i metvice. S obzirom na to da je skroz organski, malo i preorganski, ne očekujem puno. Visoka gredica nepoznati je pojam u tradiciji ove obitelji, sam kompost ne znam baš da li je dovoljan ali dobro, ne mogu ništa izgubiti.
A sad...idemo dalje.....
- 11:12 -
