srijeda, 30.11.2016.
...
23. studenoga 2015. godine
Ponedjeljak. Neki tmurni, oblačni dan. Sivo jesensko jutro.
Kolegice u uredu naklapaju do u nedogled otkad, s obveznim zakašnjenjem, stignu na posao do kada ne odu doma. U jednom trenutku kaže jedna listajući stolni kalendar: „Opa, pa danas Mu je rođendan. Bit će ljubljenja“. Značajno me pogleda na što joj ja uzvratim rezigniranim pogledom. Isti tren skačem sa stolca, nervozno hodam po hodnicima i čekam kolegicu koja sjedi s Njim u uredu. Čekam, čini mi se, satima. Dočekam. U naletu mi kaže da nema sad vremena ali, meni je to toliko važno da ne odustajem. Trčeći za njom, hvatam ju i pitam je li Njemu danas rođendan. Kaže da je. Vraćam se u ured, grabim jaknu, torbu i bez ikakvog pitanja i objašnjenja trčim u shopping centar preko puta. Trčim preko trave, ponešto blata, trčim kao da me vrazi gone. Uspuhana stižem i nemam pojma kuda ću i što ću. Što kupiti čovjeku kao što je On? Treba biti nešto što će Mu pokazati koliko Ga uistinu cijenim a opet… Nemam puno izbora. Petljam po pićima, odabirem konjak, razbijam glavu s tim koja je vrećica prikladna a o čestitci da ne pričam. Sve mora biti savršeno ili barem donekle usklađeno.
Trčim natrag, pokušavam sve to nekako sakriti dok ispod stepenica, za stolom, bez daha, pišem čestitku i sva drhtim. Uzimam sve to, upadam Mu u ured i, dalje se slabo sjećam. To ja mogu izvesti samo u afektu inače nikada ne bih skupila hrabrosti.
Prvo me zbunjeno pogledao, ustao je, čestitala sam mu, izljubili smo se… Hrabrost iliti afekt me napuštaju. Sasvim gubim sjećanje što se još dogodilo. Vrlo brzo odlazim. I dok zatvaram vrata, čujem kako me doziva. Plaho provirim kroz vrata. „Dođite za vrijeme pauze preko puta. Na kavu, čaj…“. Drhtim, zahvaljujem. Sve se oko mene vrti. Zatvaram vrata, hvatam dah. Stojim još neko vrijeme ispred vrata da dođem k sebi a zatim zakoračim i nastavim hodati kao paun. Vraćam se na svoje mjesto i pokušavam raditi, ali se ne mogu prestati tresti i smiješiti.
Pauza se približava. Sa suzama u očima borim se sama sa sobom. Netko drugi ni na tren ne bi dvojio. No, već dovoljno dugo tamo radim i poznajem običaje onih koji slave rođendan. Nije imao potrebu „slaviti“ sa svima, već je pozvao samo neke. Smatram da bi kao jedina pozvana službenica svojom nazočnošću proizvela govorkanja i probleme. A od prvog dana našeg poznanstva samo Ga želim zaštiti jer je ionako previše onih koji se bave Njegovim životom i pokušavaju Mu nekoga „uvaliti“. S knedlom u grlu gledam kroz prozor kako odlaze na pauzu i ostajem u uredu. Meni bi bila čast, Njemu (možda) problem…
Kasnije tog dana dolazi mi u ured i tiho s vrata doziva me. „Pa gdje ste vi danas?“, a ja još tiše procijedim: „Ja znam gdje je moje mjesto“. Odmahuje glavom iako znam da me nije razumio. Kasnije me nasamo opet pitao zašto nisam došla. Objasnila sam Mu. Zahvalio se na poklonu i rekao mi da sam ipak malo pretjerala. Vrlo hrabro i otvoreno Mu odgovaram da smatram da nisam jer mi je On najdraža osoba ondje, na što On zbunjeno odgovara: „Ma dajte, pa sami smo…“
23. studenoga 2016. godine
Srijeda. Sunčano prijepodne. Stojim ispred Njega i prisjećam se koliko sam bila sretna prije godinu dana. Drhtim kao i onda.
Neplanirano dočekujem „delegaciju“ Njegovih kolega s posla. Ja tamo ne radim već par mjeseci.
Dolaze tiho. Neki me gledaju suosjećajno, neki začuđeno, neki čak i prijekorno. Ili mi se čini. Preosjetljiva sam.
Predaju mi aranžman i kažu mi da ja najbolje znam gdje ga staviti. Pale svijeće. Ja se saginjem nad Njim i u grču pomičem cvijeće koje smo donijeli Njegova obitelj i ja. Nakon toga odmičem se u stranu i cvokoćem. Ne znam jesam li sretna što su svi oni došli, jesam li pod pritiskom određivanja gdje će čije cvijeće stajati ili mi se čini da ću se ugušiti od suza koje gutam i skrivam od njih. Odlaze, a ja ih ispraćam.
Ja, koja nikad nisam saznala što sam Mu. Ja, koju je Njegova obitelj prihvatila iako me nikad nisu upoznali.
Ostajem sama pored Njega. Šutke, dok mi niz obraze kapaju suze.
Gledam sve to i ponavljam u sebi kako to ne valja, kako nije u redu. Bio je čovjek kojemu bi se svatko trebao diviti. Nevjerojatno ispravan, predivan u svojoj posebnosti. I u tome je puno prerano „izgorio“.
Bio mi je sve za što ne postoje riječi…
- 07:17 -
