srijeda, 29.01.2014.

Pametno glupa

Cijeli život slušam da žena treba kalkulirati, povlađivati muškarcu, biti prikladno glupa/gluplja od njega.

Priznajem, ne ide mi. Baš kada mi "poželjna meta" ponudi prostor da na njegovu izjavu odreagiram kao...slabiji spol, meni se uključe moždane vijuge i matiram ga u trenu. I nije samo to. U sat vremena (poslovnog) razgovora, dovedem ga u dvije-tri situacije kada on meni kao nadmoćniji treba dati odgovor ili barem vješto smuljati, no, on nekako oslabi i odgovori: "Da ti budem iskren, ne znam. Moram pogledati. Pitati."
I onda se taj razgovor pretvori u neko prikriveno svađanje, nadmetanje, gdje on kao da ne odustaje dok ne dođu u situaciju u kojoj je garant jači. Sve je to u rukavicama, na finjaka, ljubazni smo uzajamno, tu i tamo padne neki osmijeh, ali on kao da stalno traži taj prostor u kojem bi se prikazao kao macho tip, a ja se lomim između uloge klijentice, zaljubljene djevojčice i žene koja pojma nema na koji način da se više postavim.

Pa, kad zatvorim vrata od ureda i izađem iz zgrade, osjećam se kao da smo se sat vremena tukli ili barem...žestoko...nešto drugo radili, a ne kao da smo, mirno, svatko na svojem mjestu s pristojne udaljenosti, razgovarali o problemu zbog kojeg sam došla.

Pitam se, kako u svakom trenutku imati provjereno dobru taktiku. Kako istovremeno biti klijentica koja u tom trenutku MORA imati odgovor na postavljeno pitanje, i to ne nešto smuljano i zbrljano, te ujedno i žena koja daje poželjnome da vlada na svom teritoriju i u svakom trenutku bude nadmoćan???
Okanjujem se iluzije da ću ga svojim ponašanjem primorati da se bolje pripremi, da se promijeni, da uistinu bude vladar i kao mentor i kao onaj kojeg poslovno trebam i kao muškarac. Takav je kakav je, nije me ni privukao svojom stručnošću ni moćnošću.
Uvjerena sam da je dobar u onome što radi, samo što je navikao na gluplje ljude ili jednostavno one koji ne znaju što bi, pa se i obraćaju njemu za pomoć. Možda zato što ćemo jednom biti kolege ja ne pušim tipične fore pa silim i inzistiram, jer radim paralelno s njim, a ne čekam da on napravi a ja zadivljeno gledam.
Kako god da bilo, čak i da apstrahiram sve eventualne druge razloge zbog kojih se naš odnos još uvijek nije promijenio (to što mu možda nisam privlačna, što je malo ljubazniji jer se radi o budućoj kolegici i td.), pomalo se pribojavam da moj silovito logičan stav i nastup samo pogoršava mogućnost da jednom konačno kaže: "'ajmo na kavu".

- 17:31 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.01.2014.

D kao čokolada!

Kratka crtica iz života pod predpostavkom nedovršenosti misli i post-a

Kako s godinama postaješ sve djetinjastiji...


"Neka dođe poslije 15h"

Ok, doći će. Ali, što to znači? 15:01h, 15:15h, 15:30h... Može li u 15:00:01h?
Nema veze, mogu ja to. Pristojno ću, onako, ženski zakasniti, neka bude između 15 i 15:15h. Jbg, ne znam kasniti, pogotovo kad jedva čekam da nekog vidim.
Spremim papire, transformiram se u čovjeka, ženu čak, put pod noge. 13:30h. Tu sam. Imam gotovo dva sata, držat ću se ovog kvarta, ne idem blizu njegovog, pozvonit ću u 14:59h. Popit ću kavu na miru, još jednom pregledati papire. Ovo je gore od ispita. Kad ideš na ispit, znaš da ima stvari koje ne znaš. Sad znam sve, živim tu priču, neću nigdje zakazati, ali, hoću li moći izreći sve što trebam???
Prošli put kad smo se vidjeli, tjedan dana prije, bila sam pristojna. Bez glupog smješkanja, pokušaja duhovitosti, pribrana, sažeta, sve ok. Samo, prokuhala sam pored njega. Iz auta sam izašla crvena kao rak. Idući dan pravac doktorici? Što je? Tlak? Temperatura? Koji bog, nije mi se to nikad dogodilo. Jesi se uzrujala. Pa jok, i nisam baš, sve očekivano. Je l' ovo, je l' ono... Niš'. Jbg zlato, spucao te adrenalin? Adrenalin tako da izgledam kao da sam dva sata sjedila u kipućoj vodi? Sviđa ti se on? Ma tko? A, on... ma, to je čist' poslovno. Onda eto ti čist' poslovno zakuhavaš. Aha. Ok...
I dobro, kavu sam popila, papire izvrtila, imam još cca 35 minuta. Idem lagano na tramvaj, mirna sam, sve ide po planu. Zvoni mobitel. Trljam oči, ne vjerujem što vidim. K'o splašeno dijete se javljam. "aaaaa ovaj, XY je. aaa, jesi možda u blizini?" I gotovo je. Ja nit znam kako se zovem, ni koji tramvaj hvatam, nit u kojem sam gradu.
Imam sreće, tramvaj brzo dolazi, ja uspješno izađem stanicu ranije, ne znam kud da se okrenem. Trčim i govorim si - smiri se, ne moraš doćii ranije, samo je rekao da dođeš ranije ako hoćeš jer je u uredu. Jbg, ne ide, trčim. I dotrčim pred zgradu. Vruće mi je do te mjere da bi sve skinula sa sebe, beskrajno sam žedna. Otvara uz smiješak, odlazi do stola, uzima kutiju Merci-ja i nudi mi čokoladu....
On, koji je nekad tako hladan i dalek, odsutan i nedodirljiv, besprijekorno ulaštenih cipala, vječno nakrivljene kravate... On, koji se trudi ostaviti dojam da ništa čovječno nema u njemu, da ne pije i ne jede, on, koji je uvijek na odstupu, prema svima osim možda, ponekad, prema meni... a još uvijek nedodirljiv...

- 11:04 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Opis bloga

Pozornica mog života

Linkovi

putpovratka@gmail.com