četvrtak, 23.01.2014.
D kao čokolada!
Kratka crtica iz života pod predpostavkom nedovršenosti misli i post-a
Kako s godinama postaješ sve djetinjastiji...
"Neka dođe poslije 15h"
Ok, doći će. Ali, što to znači? 15:01h, 15:15h, 15:30h... Može li u 15:00:01h?
Nema veze, mogu ja to. Pristojno ću, onako, ženski zakasniti, neka bude između 15 i 15:15h. Jbg, ne znam kasniti, pogotovo kad jedva čekam da nekog vidim.
Spremim papire, transformiram se u čovjeka, ženu čak, put pod noge. 13:30h. Tu sam. Imam gotovo dva sata, držat ću se ovog kvarta, ne idem blizu njegovog, pozvonit ću u 14:59h. Popit ću kavu na miru, još jednom pregledati papire. Ovo je gore od ispita. Kad ideš na ispit, znaš da ima stvari koje ne znaš. Sad znam sve, živim tu priču, neću nigdje zakazati, ali, hoću li moći izreći sve što trebam???
Prošli put kad smo se vidjeli, tjedan dana prije, bila sam pristojna. Bez glupog smješkanja, pokušaja duhovitosti, pribrana, sažeta, sve ok. Samo, prokuhala sam pored njega. Iz auta sam izašla crvena kao rak. Idući dan pravac doktorici? Što je? Tlak? Temperatura? Koji bog, nije mi se to nikad dogodilo. Jesi se uzrujala. Pa jok, i nisam baš, sve očekivano. Je l' ovo, je l' ono... Niš'. Jbg zlato, spucao te adrenalin? Adrenalin tako da izgledam kao da sam dva sata sjedila u kipućoj vodi? Sviđa ti se on? Ma tko? A, on... ma, to je čist' poslovno. Onda eto ti čist' poslovno zakuhavaš. Aha. Ok...
I dobro, kavu sam popila, papire izvrtila, imam još cca 35 minuta. Idem lagano na tramvaj, mirna sam, sve ide po planu. Zvoni mobitel. Trljam oči, ne vjerujem što vidim. K'o splašeno dijete se javljam. "aaaaa ovaj, XY je. aaa, jesi možda u blizini?" I gotovo je. Ja nit znam kako se zovem, ni koji tramvaj hvatam, nit u kojem sam gradu.
Imam sreće, tramvaj brzo dolazi, ja uspješno izađem stanicu ranije, ne znam kud da se okrenem. Trčim i govorim si - smiri se, ne moraš doćii ranije, samo je rekao da dođeš ranije ako hoćeš jer je u uredu. Jbg, ne ide, trčim. I dotrčim pred zgradu. Vruće mi je do te mjere da bi sve skinula sa sebe, beskrajno sam žedna. Otvara uz smiješak, odlazi do stola, uzima kutiju Merci-ja i nudi mi čokoladu....
On, koji je nekad tako hladan i dalek, odsutan i nedodirljiv, besprijekorno ulaštenih cipala, vječno nakrivljene kravate... On, koji se trudi ostaviti dojam da ništa čovječno nema u njemu, da ne pije i ne jede, on, koji je uvijek na odstupu, prema svima osim možda, ponekad, prema meni... a još uvijek nedodirljiv...
- 11:04 -
