srijeda, 27.02.2013.
Trudim se držati se onoga da usijane glave ne treba ništa raditi (ni govoriti). Tako mi svega, s obzirom na moj karakter, to mi je iznimno teško. Raspizdim se što bi rek'o keks. No, već par dana držim ja otvoren "blogeditor" i govorim si: "XX, smiri se, smiri se, duboko udahni, ne pljuj, suzdrži se, možeš ti to!...". I eto, čak sam i uspjela, donekle.
Naime, kao što cijela Hrvatska, a i šire, zna, nedavno nam je jedna naša političarka priuštila dobru zabavu. Dobro, neke je zabavilo, neke naljutilo, neke i jedno i drugo. Moram se odmah ograditi i ne pristupiti s visoka toj temi, iako ju ne namjeravam previše širiti, jer ništa neću postići da tu prolijevam žuč. Elem, kao prvo, ne volim se smijati čovjeku u nevolji. Tako mi svega, ako me išta raspizdi, to su oni sveznajući i svemoćni primjerci ljudi koji će se rugati svakome i zbog svačega. Od toga kad se neko razlijepi po ledu do toga kad ima neki lapsus linguae/calami i šire. Što ja mogu, ja se blesača odmah mogu staviti u kožu tog jadnog grešnika i mam mi nije smiješno.
Kao drugo, iznimno mi je teško uperit prst na nekoga kad spika ingliš not vel. Eto, baš mi je žao! A razlog tome je jednostavan. Naime, učim ga otkad znam za sebe. Još prije vrtića stara mi je kupila slikovnicu na engleskom. Kasnije sam krenula u školu stranih jezika, kroz koju godinu dobila sam engleski u školi, pa sam učila u srednjoj, pa, na kraju krajeva i na fax-u. Mogu neskromno reći da ga razumijem jako dobro. Ali, naravno, ima i ali. Imam ja tu "sitnih" problema sa samopouzdanjem i perfekcionizmom. U četvrtom razredu osnovne znala sam engleski najbolje u razredu, među ostalim i zato što sam ga i jedina znala. No, onda su nekako isparila muda i ja sam začepila. Postala sam užasno nesigurna. Izbjegavala sam engleski više nego izlaske pred ploču kad bi imali matematiku (bila je teška ali, bar je bila na hrvatskom). I sve je otišlo k vragu. Išla sam na instrukcije kod žene koja se nenormalno trudila. Odlično su mi išle riječi pa čak i gramatika, ali samo izdvojeno iz konteksta. Kad je trebalo misliti na engleskom, napisati nešto, reći nešto, blokada. Na testovima u srednjoj dobijem 5 iz gramatike, a kad treba napisati neki tekst ili odgovarati, jedva 2.
Zato, nije mi namjera da pljujem po tuđoj nevolji i izgovoru engleskog. Ljutim se samo što za svaki ku... imaju izgovor. Nema dugo brani nju jedan njezin stranački kolega na svom fejs profilu. Veli nešto tipa, lako je vama sad navalit na nju jadnu, znate li vi što ona sve radi, koliko se trudi... Onda tu istupaju neke nedojebane feminističke babetine i isto se trse da ju obrane, jer ona je Žena (valjda za sva vremena). Pa brani se i ova sama, nešto ala nitko nije imao ništa za reći kada sam ja napravila ovo i ono,a sad me zbog -pipl mast trast as- svi napadate. Još samo fali koja suza i dramatična ostavka iz moralnih razloga pa da popizdim do kraja. Ali, možda bi to bilo i ok, ali kako to očekivati od naših, vonabi političara. A mene ljuti, ali, bome me gadno ljuti, jer mi ne možemo svijetu pokazati ni jedan jedini kompletni ljudski proizvod, ništa što vrijedi ili barem što govoriti zna. Ako ga uči cijeli život, pa jebemu sve, onda je mogla otići na neku poduku, brzi tečaj, ili, ako ništa drugo, naštrebat taj usrani govor, a ne ovo prezentirati. Nije bitna ona, ona predstavlja narod. A narod nije ovo zaslužio.
Ja bi se dotičnoj htjela ipak zahvaliti. Evo, od srca joj hvala, pozitivno je utjecala na mene. Uzeh svoje stare knjige, od one slikovnice do knjige s faxa, hodam sad po kući, čitam na glas, jest da mi cucak i po kiši radije sjedi vani nego blizu mene, ali, pretrpit će. Potaknula me je da učim i da naučim. Tnx! :)
- 17:37 -
Komentari (22) - Isprintaj - #
četvrtak, 14.02.2013.
Susrećem se s činjenicom da nama Hrvatima sve smeta. Smeta kiša, smeta sunce, smeta snijeg, visoke i niske temperature.
Smetaju nam ovakvi političari, pa odaberemo onakve, pa da se ne bi što promijenilo, smetaju nam i ti drugi (ali o tome nekom drugom prilikom). Smetaju nam lijekovi kad izbije neka afera i, po njima ćemo na raznim forumima i sličnome, udariti takvu ofenzivu, dok čekamo red kod doktora, da dobijemo svoje. Najpametniji smo, svi sve znamo, svi farmaciju završili.
Smetaju nam izdubljene bundeve za Noć vještica, zamaskirana dječica, smeta nam jer je to američko, jer je to još jedan razlog da se potroši, jer se ne poštivaju pokojni i td.
Smetaju nam oni koji su nekog pjevača (najčešći primjer: Balašević) počeli slušati jučer, jer koji im je vrag, sad o njemu svi sve znaju, svi ga citiraju, gdje su bili prije 10 godina, svi kuže dubinu njegovih riječi, kao ih sram nije...
Smetaju nam žene u tajicama, koji je bog njima, zar ne vide da su premršave/ predebele, gdje im je ogledalo, nema luđih primjeraka od njih...
Smeta nam zdravstveni odgoj. (i naravno, onaj vražji čudak i pedofil koji je sudjelovao u pisanju kurikuluma, jer, bogati, sad svi sve znamo o njegovom znanstvenom radu... (bljuc!))
Smeta nam što papa odlazi, ili nam ne smeta, bogtepitaj.
Smeta nam Jutarnji i Večernji, smetaju nam i novine koje više ne izlaze i svaki božji novinar.
McDonald's nam smeta zato što hrana iz njega nakon 2 godine izgleda... a i američki je. Ali trunku više nam smeta mlijeko, jel' zato što je uvozno ili toksično, jel' to bitno?
Smetaju nam čistunke, alapače, kurve, glupače, pametne, inteligentne, plavuše, crnke, sve žene u globalu.
Muškarci nam smetaju zato što... ma, vjerojatno zbog nečega smetaju.
Smeta i meni sve i svašta, i kao pravi primjerak Hrvata, morala sam reći da meni smeta to što drugima sve smeta.
Trebao je ovo biti romantični post, no ja, po običaju, sve zaserem. I to mi smeta.
No, htjedoh reći... danas je dan koji je. Nekima smeta zbog ovog ili onog. Meni je drago što postoji. Neću danas dobiti ni cvijet, ni čokoladu, ni plišanog medu, ni prsten, (ni zlatni lanac ni Bosanca... :P), ni ljubavnu poruku, ni čeznutljivi pogled. Dobit ću samo gromade snijega koje mi ralica ostavi ispred kuće i lopatu da to očistim. Nema veze.
Valentinovo je i osjećam se romantično!
- 09:23 -
Komentari (39) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 11.02.2013.
Pisati o depresiji nije bilo lako. Nisam imala problema s tim da ju prihvatim, ali očito jesam s tim da se suočim s njom. Još i sada imam. Nikad nisam imala problema s otvaranjem pred nekim. Problem je u tome što me većina ljudi ne zanima. Jednostavno ne želim pričati s njima, o njima, o meni, o bilo čemu. Blokada! Ne proizvodim misli, ne javlja se interes. Tako je bilo i na fax-u. Većinu predavanja sam presjedila u dvorani jer... to valjda tako treba raditi. Nisam imala mišljenje o ičemu. Sada kada na to gledam, možda je i bolje što nisam nastavila studirati. Vjerujem da bi završila fax, no na kraju, ne bih znala što sam postala. Za ispit bi naštrebala, usmeni bi kad-tad prošla, no, što onda?
Danas su stvari puno drugačije. Što se promijenilo? Kada se sjetim sebe u vrijeme "službene" depresije, rekla bih da je to bio netko drugi. Bila je to djevojka koja ništa nije htjela ni željela. Dane je provodila spavajući i plačući. Bila je tako duboko nesretna i povrijeđena. Ja ni dan danas ne znam zašto. Što se u tom mladom biću akumuliralo kroz godine i zašto je toliko patila? Materijalno joj nije puno toga nedostajalo. Pristojno je živjela. Nedostajala joj je ljubav i pažnja. Ne mogu reći da nije bila voljena, ali...
Danas kada pogledam u ogledalo, vidim ženu. Drugačiju! Ili barem ona tako želi vjerovati. Odnosno, vjerovala je - vjerovala sam sve do nedavno.
Dugo mi je trebalo da opet zavolim glazbu. Godinama sam živjela u tišini, gaseći za ukućanima radio, TV i sve ostalo što proizvodi bilo kakav zvuk. Danas volim toliko toga slušati da ne mogu vjerovati. Često neku pjesmu pojačam "do daske" pa čak i zaplešem.
Nekad nisam pazila na to kako izgledam. Posljedice su ostale, mada je veliki dio ipak saniran. Uživam u šetnjama, nije mi problem i tri puta dnevno otići od kuće kuda god treba, i sve to pješice. Ne šminkam se često, ne volim taj osjećaj težine na koži, no, nekad kad si dam truda, s one strane ogledala ugledam lijepu ženu. Najčešće sam zadovoljna.
Mogla bih u nedogled o promjenama. Ali, ostaje nešto što me bacilo unazad. Iako ovaj put suočena s poprilično velikim problemima, mislila sam da je vrijeme depresije daleko iza mene. Jednom mi je Učitelj rekao: "... kad bi se suočili s velikim problemom u životu, onim stvarnim, trenutnim, ne bi imali vremena razmišljati o sebi, fokusirali bi se na taj problem i njegovo rješenje..." Iako na prvu to vrijeđa i iako mi je došlo da kažeš majmunu neka radi svoj posao i pomogne mi u ovom stanju u kakvom jesam, bez dodatnih problema, jer je i ovo dovoljno neizdržljivo, kad sam razmislila, imalo je smisla. I imalo je, sve do nedavno. Borila sam se ovaj put sa stvarnim problemom, gadno stvarnim i manje sam mislila na svoju tugu i jad. Nevjerojatno, čak mi je bilo i bolje. Lijekove sam pobacala, nedavno saznavši da je to najbolje što sam s njima mogla napraviti, zavoljela sam život i drhturila nad nekim drugim, čuvajući ga od svega. I, eto vraga. Jedne večeri našla sam se u velikoj opasnosti. Svatko bi na mom mjestu bio strašno uzbuđen i uzrujan, adrenalin bi ga "šibao" i ne bi još koji dan nakon toga mislio na spavanje. No... kada sam vidjela što se događa i da se može dogoditi da u trenu izgubim sve što imam, hladnokrvno sam radila što je trebalo raditi. Bez imalo panike. I, kao što sam rekla, na mom mjestu se nikome ne bi spavalo. Mene je pak uhvatio strašan umor. Bila sam potpuno indiferentna prema svemu i samo sam željela spavati. Šok? Ne bih rekla. Nije se to prvi put dogodilo. Prvi put sam bila itekako uzrujana i preplašena. Ovaj put sam zaspala. Znala sam da možda neću dočekati jutro, da ne riskiram samo svoj život. .. Bilo mi je svejedno.
Spavala sam deset sati. Mirno i duboko. Ujutro sam bila preplašena. Ali, preplašena činjenice da mi je bilo svejedno. Već danima nosim taj strah u sebi. Činilo mi se da živim, da se zanimam za štošta, da mislim, da želim biti lijepa, da želim biti voljena i da želim opet voljeti, da želim biti iznenađena, nastaviti studirati, uspjevati, zavađati, kuhati, pjevati, pisati, raditi svakodnevne naporne, dosadne i male stvari a istovremeno dokazivati da mi ni nebo nije granica...
I onda odjednom, meni je svejedno hoću li se ujutro probuditi...
- 16:06 -
četvrtak, 07.02.2013.
V
Da obavim i tu melankoliju prije nego dođe dan V...
Ma što god da rekla, ipak sam ispod kože krvava i nije to dan kao i svi drugi...
- 11:42 -
Komentari (20) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 04.02.2013.
Ring my bells.... :)
Dani su... ovakvi i onakvi... pada kiša, sija sunce, pada snijeg, magla je... jutra nisu nešto posebno, posebno ona rana jer ne najčešće ne nose sunce, sutoni isto nisu bogzna kakvi...
Život i svakodnevnica prate vrijeme u korak...
Krivi je mjesec... možda i godina...
Karnevali, maškare... Valentinovo...
Ma, sve mi je to nekako sivo i isfurano...
Ali, nekad malo dobrog ritma u predvečer zanjiše bokove i sve popravi... bar na par minuta...
Pa da se odmaknem od svega i zaplešem...
- 17:06 -
Komentari (42) - Isprintaj - #
