ponedjeljak, 11.02.2013.
Pisati o depresiji nije bilo lako. Nisam imala problema s tim da ju prihvatim, ali očito jesam s tim da se suočim s njom. Još i sada imam. Nikad nisam imala problema s otvaranjem pred nekim. Problem je u tome što me većina ljudi ne zanima. Jednostavno ne želim pričati s njima, o njima, o meni, o bilo čemu. Blokada! Ne proizvodim misli, ne javlja se interes. Tako je bilo i na fax-u. Većinu predavanja sam presjedila u dvorani jer... to valjda tako treba raditi. Nisam imala mišljenje o ičemu. Sada kada na to gledam, možda je i bolje što nisam nastavila studirati. Vjerujem da bi završila fax, no na kraju, ne bih znala što sam postala. Za ispit bi naštrebala, usmeni bi kad-tad prošla, no, što onda?
Danas su stvari puno drugačije. Što se promijenilo? Kada se sjetim sebe u vrijeme "službene" depresije, rekla bih da je to bio netko drugi. Bila je to djevojka koja ništa nije htjela ni željela. Dane je provodila spavajući i plačući. Bila je tako duboko nesretna i povrijeđena. Ja ni dan danas ne znam zašto. Što se u tom mladom biću akumuliralo kroz godine i zašto je toliko patila? Materijalno joj nije puno toga nedostajalo. Pristojno je živjela. Nedostajala joj je ljubav i pažnja. Ne mogu reći da nije bila voljena, ali...
Danas kada pogledam u ogledalo, vidim ženu. Drugačiju! Ili barem ona tako želi vjerovati. Odnosno, vjerovala je - vjerovala sam sve do nedavno.
Dugo mi je trebalo da opet zavolim glazbu. Godinama sam živjela u tišini, gaseći za ukućanima radio, TV i sve ostalo što proizvodi bilo kakav zvuk. Danas volim toliko toga slušati da ne mogu vjerovati. Često neku pjesmu pojačam "do daske" pa čak i zaplešem.
Nekad nisam pazila na to kako izgledam. Posljedice su ostale, mada je veliki dio ipak saniran. Uživam u šetnjama, nije mi problem i tri puta dnevno otići od kuće kuda god treba, i sve to pješice. Ne šminkam se često, ne volim taj osjećaj težine na koži, no, nekad kad si dam truda, s one strane ogledala ugledam lijepu ženu. Najčešće sam zadovoljna.
Mogla bih u nedogled o promjenama. Ali, ostaje nešto što me bacilo unazad. Iako ovaj put suočena s poprilično velikim problemima, mislila sam da je vrijeme depresije daleko iza mene. Jednom mi je Učitelj rekao: "... kad bi se suočili s velikim problemom u životu, onim stvarnim, trenutnim, ne bi imali vremena razmišljati o sebi, fokusirali bi se na taj problem i njegovo rješenje..." Iako na prvu to vrijeđa i iako mi je došlo da kažeš majmunu neka radi svoj posao i pomogne mi u ovom stanju u kakvom jesam, bez dodatnih problema, jer je i ovo dovoljno neizdržljivo, kad sam razmislila, imalo je smisla. I imalo je, sve do nedavno. Borila sam se ovaj put sa stvarnim problemom, gadno stvarnim i manje sam mislila na svoju tugu i jad. Nevjerojatno, čak mi je bilo i bolje. Lijekove sam pobacala, nedavno saznavši da je to najbolje što sam s njima mogla napraviti, zavoljela sam život i drhturila nad nekim drugim, čuvajući ga od svega. I, eto vraga. Jedne večeri našla sam se u velikoj opasnosti. Svatko bi na mom mjestu bio strašno uzbuđen i uzrujan, adrenalin bi ga "šibao" i ne bi još koji dan nakon toga mislio na spavanje. No... kada sam vidjela što se događa i da se može dogoditi da u trenu izgubim sve što imam, hladnokrvno sam radila što je trebalo raditi. Bez imalo panike. I, kao što sam rekla, na mom mjestu se nikome ne bi spavalo. Mene je pak uhvatio strašan umor. Bila sam potpuno indiferentna prema svemu i samo sam željela spavati. Šok? Ne bih rekla. Nije se to prvi put dogodilo. Prvi put sam bila itekako uzrujana i preplašena. Ovaj put sam zaspala. Znala sam da možda neću dočekati jutro, da ne riskiram samo svoj život. .. Bilo mi je svejedno.
Spavala sam deset sati. Mirno i duboko. Ujutro sam bila preplašena. Ali, preplašena činjenice da mi je bilo svejedno. Već danima nosim taj strah u sebi. Činilo mi se da živim, da se zanimam za štošta, da mislim, da želim biti lijepa, da želim biti voljena i da želim opet voljeti, da želim biti iznenađena, nastaviti studirati, uspjevati, zavađati, kuhati, pjevati, pisati, raditi svakodnevne naporne, dosadne i male stvari a istovremeno dokazivati da mi ni nebo nije granica...
I onda odjednom, meni je svejedno hoću li se ujutro probuditi...
- 16:06 -
