utorak, 18.12.2012.
Kao što jednom rekoh, moja velika ljubav je kuhanje. Glavnim "krivcem" za to smatram moju pokojnu baku. Nije me učila kuhati, tek ponekad bi mi kao maloj dopustila da nešto sameljem i napravim neki sitni posao. Često bi mi znala reći dok je kuhala da gledam kako se nešto radi, a ne da odrastem i (ne daj bože) se udam pa da ne budem znala kuhati. Tada su mi to bili smiješni savjeti. Nisam gledala da bih naučila, gledala sam jer mi je bio gušt vidjeti kako baka to radi.
S vremenom sam i sama poželjela probati. Još i dan danas čuvam jedan papir na kojemu mi je b aka izdiktirala tri recepta. To su smiješne upute jer danas to pripremam bez potrebe da zavirim u "postupak", ali dragocijenije mi je i od jedne kuharice i časopisa o kuhanju kojima sad već polako ne znam ni broj. Radilo se o pečenoj piletini, sataršu i štrudlu.
Moja ljubav prema kuhanju podijelila se na dva dijela: slana i slatka.
Pošto i sama više volim slano, trudila sam se više na tom području. Bilo mi je strašno važno, a još i sad je da znam napraviti dobru juhu i ukusno varivo. Pošto kao mala sam morala sve bespogovorno jesti, htjela sam nešto promijeniti, da za promjenu od tada sada u tome i uživam. Neka jela sam uspjela dotjerati, za neka sam odlučila da im nema pomoći i izbacila ih s jelovnika, kao npr. varivo od kelja. No, vrag mi nije dao mira, nešto u meni cijenilo je taj kelj, ma koliko varivo bilo odvratno. Nedugo sam otkrila da je to uistinu čarobna namirnica i da se može s njom napraviti par ukusnih jela.
Kako god bilo, usavršavam se i dalje, a i kuharice su mi najbolja moguća smirujuća terapija. Ako sam tužna, kuharica u ruke, zatrpam stol s mnoštvom papira i ideja i odmah je nekako lakše. Ispuni me to. Za mene je kuhanje i umjetnost i gušt, ali i veliki grijeh pošto si, ko za vraga, baš znam skuhat fino pa mi to obline svakodnevno dokazuju 
Slatko je druga priča. Tu je krivac mama (kao i za čuda koja se tiču dizanog tijesta). Iako bi mi mamino postupanje s kolačima trebalo ostaviti traume, ja sam ih ipak zavoljela, više raditi nego praviti. Mama bi prije blagdana uvijek imala misiju da napravi nebrojeno vrsta kolača, i svi su morali biti napravljeni noć prije. Kupovale su se tone čokolade, brašna, začina, kandiranog voća, aroma, šlaga, kakao-a itd. Baka je najčešće bila zadužena za klasične suhe kolačiće, a mama je radila ona čuda koja ja volim. Nažalost, često bi me teškom mukom spirila u krevet i do dugo u noć, sva nervozna i preumorna pekla te kolače. Ona je valjda morala imati kreativni nered i raditi više njih u isto vrijeme. Nikad mi nije bilo jasno zašto to tako mora biti i kad mi je konačno dopustila da i ja "zaprljam ruke", a ne samo da ližem kuhače, žlice, metlice od miksera i slično, uspostavilo se malo reda i pravljenje kolača postalo je obostrano zadovoljstvo.
Ujedno, to je i ono što za mene znače blagdani. Uživanje u pripremi, u tom zajedništvu i slatkom veselju. Zato bih i ovaj post završila s nečim slatkim. Istina je, ne radi se o jeftinom kolaču i mnogi bi rekli da je pretjerano skup. Neću ulaziti u to, znam ja dobro da se nema i da ne treba bez veze trošiti novce. Ali, ako se tko odluči, vjerujem da neće požaliti.
U slast!
Jako fine čokoladne ploške
Za tijesto:
300 g čokolade za kuhanje
250 g maslaca
225 g šećera
1 omot vanilin šećera
1 prstohvat soli
5 jaja
1 bočica arome ruma
125 g vrhnja za šlag
6 žlica ruma
200 g pšeničnog brašna
na vrh noža prašaka za pecivo
Za posipati:
50 g oljuštenih, na prutiće narezanih badema
Za preljev:
250 g tamne čokolade (može i one za kuhanje)
75 g slatkog vrhnja
25 g maslaca
naribana korica jedne naranče
Vrijeme pečenja: cca 30 minuta
Temperatura: 180 C
Za tijesto sitno nasjeckajte čokoladu. 200 g rastopite u loncu na pari pri slaboj vatri stalno miješajući i ostavite da se ohladi. Maslac dobro izradite mikserom s metlicama na najvećoj brzini. Postupno dodavajte šećer, vanilin šećer i sol. Miješajte dok ne dobijete povezanu masu.
Umiješajte jaje po jaje (svako jaje miješajte oko pola minute) pa rastopljenu čokoladu, aromu, vrhnje za šlag i rum.
Pomiješajte brašno i prašak za pecivo, prosijte i na srednoj brzini kratko umiješajte u 2 navrata (možete i ručno s kuhačom). Dodajte preostalih 100 g nasjeckane čokolade.
Ulijte u lim (30 x 40 cm, namašten) i poravnajte. Stavite lim u prethodno ugrijanu pećnicu.
Nakon 15-ak minuta pečenja pospite bademe po kolaču i kolač ispecite do kraja.
Lim izvadite na rešetku za kolače. Ostavite da se kolač ohladi.
Za preljev razlomite čokoladu na komade te zajedno sa slatkim vrhnjem i maslacem otopite u malom loncu na pari. Umiješajte naribanu narančinu koricu. Kolač premažite i ostavite da se preljev stvrdne.
- 08:55 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 10.12.2012.
Osjećam se umorno. Strašno umorno....
Zadnjih par tjedana pokušavam nešto napisati, no, dođem ovamo , napišem par rečenica i obrišem. Ne mogu. I sad evo opet pišem neki post u kojem po ne znam koji put kukam i zlo mi je od same sebe. Nisam inače takva. Čak i problemima pristupam trezveno, a ako imam posebno puno snage, i s osmijehom.
A onda ostanem sama u četiri zida svoje sobe i čeznutljivo gledam prema krevetu. Zamišljam kako bi bilo divno leći, pokriti se po glavi i zaspati. Ali, sve sam to već jednom prošla i nije me nikud dovelo. Čovjeku treba san, ali onoliko koliko tijelo traži i vrijeme dopušta. Kad izmorena duša traži san, onda je to znak za pokret, ne za krevet.
Borim se kako znam i umijem i sa sobom i sa svakodnevnicom. Danas mi ne polazi za rukom. Opet sam na rubu suza i prepuna želje da se sakrijem u zagrljaj. Čiji? Njegov? Kako do njega? Pojma nemam. Znam da mi treba...Strašno!
Pred vikend sam napravila plan- naspavati ću se! Dođe vikend, meni savjest i obveze ne daju spavati. Probudim se u subotu, snijeg zakrkao, drva u kući jok, ajmo na posao ravno iz kreveta. Tješim se, navečer me očekuje ono što volim, pregurat ću ja nekako ostatak dana. Lopatam ja taj snijeg, vjetar kao da mi kroz glavu puše, ruke me bole, ali, ne dam se ja. Očistim snijeg, unesem drva, otuširam se, petljam po ručku i opet se tješim i govorim si, navečer je ono što voliš, a u ponedjeljak ćeš vidjeti njega. Konačno, nakon mjesec dana. Popodne si uzimam malkice vremena da odmorim i taman kad sam utonula u san Žera mi zapjeva...ukrast ću ti snove...Diži se, otuširaj se još jedanput, speglaj kosu, našminkaj se, obuci i idi! Vani vjetar fijuće, ceste su neočišćene, neprohodne, ali ja se ne dam, na utakmicu moram. Dođem do dvorane promrzla i mokra, ali sretna što sam tu, što imam svoje vrijeme samo za sebe i svoj gušt na mjestu koje volim najviše na svijetu. Kratko je trajalo... Pojavili su se neki ljudi koji nikad ne dolaze i koji mi nimalo nisu dragi. Trudila sam se da to ne utiče na mene, ali srce mi je počelo lupati k'o ludo i sve je propalo...
Nedjela je prošla kao i svaka nedjelja. Nevjerojatno je koliko mrzim taj dan. Navečer opet perem kosu po ne znam koji put ovaj tjedan i prijetim joj peglom. Ali, odlažem to za ujutro, trebam se naspavati. Liježem u krevet s dječjim nestrpljenjem, samo par sati me dijeli od susreta s njim. Službeno je sve to, znam, ali svaki dan u proteklih mjesec dana s nestrpljenjem i radošću sam ga očekivala. Bar da ga vidim, Bar tih par sati u kojima se uvjeravam da mu nije sasvim svejedno. Više sam se preokretala nego spavala, nisam mogla. Jedva sam dočekala Žeru i njegovu krađu mojih snova.
Dižem se, vani je hladnooo, ali mi ne smeta. Peglam tu napaćenu kosu, trudim se nešto doručkovati, šminkam se, oblačim, konačno krećem... Na pola puta zvoni mobitel...Ceste su ovakve, onakve...on bi otkazao... Gledam u osobu s kojom sam se našla i s kojom sam trebala k njemu. Gledam u mobitel koji drži i čini mi se da nestajem u nekom vrtlogu...Kada sam već došla doma meni zvoni mobitel i ta osoba me obaviještava da bi se ipak trebali naći, ali da je otkazala...Ja gubim svu snagu. Svu onu snagu kojom sam se borila protiv hladnoće, protiv snijega, protiv boli, protiv svakodnevnice, protiv svojih i tuđih problema, protiv neugodnih susreta i vijesti...
Sad, u ovom trenutku, nemam ni truna snage. U sobi je toplo, no, meni su ruke hladne, strašno mi je hladno i strašno sam umorna. Susret s njim, poznanstvo s njim nije proizašlo iz dobrih prilika. Ne bih mu se trebala veseliti, no, u tom životnom paklu, našla sam malo svijetla i radosti koje sam s nestrpljenjem očekivala.
Nakon prvotnog šoka i nemoći, digla sam se sa stolca i otišla u kupaonicu. Pogledala sam se u ogledalo. U subotu sam bila zadovoljna s onim što sam u njemu vidjela. Jutros također. No, po povratku doma izgledala sam si kao karikatura. Lice je ostalo isto, ali nije bilo onog sjaja koji sam ja prepoznavala kao ljepotu. Pomisao na njega činila me lijepom, a sad sam prazna i izmorena. I za razliku od prije mjesec dana, više se ne nadam....
- 14:18 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
