Osjećam se umorno. Strašno umorno....
Zadnjih par tjedana pokušavam nešto napisati, no, dođem ovamo , napišem par rečenica i obrišem. Ne mogu. I sad evo opet pišem neki post u kojem po ne znam koji put kukam i zlo mi je od same sebe. Nisam inače takva. Čak i problemima pristupam trezveno, a ako imam posebno puno snage, i s osmijehom.
A onda ostanem sama u četiri zida svoje sobe i čeznutljivo gledam prema krevetu. Zamišljam kako bi bilo divno leći, pokriti se po glavi i zaspati. Ali, sve sam to već jednom prošla i nije me nikud dovelo. Čovjeku treba san, ali onoliko koliko tijelo traži i vrijeme dopušta. Kad izmorena duša traži san, onda je to znak za pokret, ne za krevet.
Borim se kako znam i umijem i sa sobom i sa svakodnevnicom. Danas mi ne polazi za rukom. Opet sam na rubu suza i prepuna želje da se sakrijem u zagrljaj. Čiji? Njegov? Kako do njega? Pojma nemam. Znam da mi treba...Strašno!
Pred vikend sam napravila plan- naspavati ću se! Dođe vikend, meni savjest i obveze ne daju spavati. Probudim se u subotu, snijeg zakrkao, drva u kući jok, ajmo na posao ravno iz kreveta. Tješim se, navečer me očekuje ono što volim, pregurat ću ja nekako ostatak dana. Lopatam ja taj snijeg, vjetar kao da mi kroz glavu puše, ruke me bole, ali, ne dam se ja. Očistim snijeg, unesem drva, otuširam se, petljam po ručku i opet se tješim i govorim si, navečer je ono što voliš, a u ponedjeljak ćeš vidjeti njega. Konačno, nakon mjesec dana. Popodne si uzimam malkice vremena da odmorim i taman kad sam utonula u san Žera mi zapjeva...ukrast ću ti snove...Diži se, otuširaj se još jedanput, speglaj kosu, našminkaj se, obuci i idi! Vani vjetar fijuće, ceste su neočišćene, neprohodne, ali ja se ne dam, na utakmicu moram. Dođem do dvorane promrzla i mokra, ali sretna što sam tu, što imam svoje vrijeme samo za sebe i svoj gušt na mjestu koje volim najviše na svijetu. Kratko je trajalo... Pojavili su se neki ljudi koji nikad ne dolaze i koji mi nimalo nisu dragi. Trudila sam se da to ne utiče na mene, ali srce mi je počelo lupati k'o ludo i sve je propalo...
Nedjela je prošla kao i svaka nedjelja. Nevjerojatno je koliko mrzim taj dan. Navečer opet perem kosu po ne znam koji put ovaj tjedan i prijetim joj peglom. Ali, odlažem to za ujutro, trebam se naspavati. Liježem u krevet s dječjim nestrpljenjem, samo par sati me dijeli od susreta s njim. Službeno je sve to, znam, ali svaki dan u proteklih mjesec dana s nestrpljenjem i radošću sam ga očekivala. Bar da ga vidim, Bar tih par sati u kojima se uvjeravam da mu nije sasvim svejedno. Više sam se preokretala nego spavala, nisam mogla. Jedva sam dočekala Žeru i njegovu krađu mojih snova.
Dižem se, vani je hladnooo, ali mi ne smeta. Peglam tu napaćenu kosu, trudim se nešto doručkovati, šminkam se, oblačim, konačno krećem... Na pola puta zvoni mobitel...Ceste su ovakve, onakve...on bi otkazao... Gledam u osobu s kojom sam se našla i s kojom sam trebala k njemu. Gledam u mobitel koji drži i čini mi se da nestajem u nekom vrtlogu...Kada sam već došla doma meni zvoni mobitel i ta osoba me obaviještava da bi se ipak trebali naći, ali da je otkazala...Ja gubim svu snagu. Svu onu snagu kojom sam se borila protiv hladnoće, protiv snijega, protiv boli, protiv svakodnevnice, protiv svojih i tuđih problema, protiv neugodnih susreta i vijesti...
Sad, u ovom trenutku, nemam ni truna snage. U sobi je toplo, no, meni su ruke hladne, strašno mi je hladno i strašno sam umorna. Susret s njim, poznanstvo s njim nije proizašlo iz dobrih prilika. Ne bih mu se trebala veseliti, no, u tom životnom paklu, našla sam malo svijetla i radosti koje sam s nestrpljenjem očekivala.
Nakon prvotnog šoka i nemoći, digla sam se sa stolca i otišla u kupaonicu. Pogledala sam se u ogledalo. U subotu sam bila zadovoljna s onim što sam u njemu vidjela. Jutros također. No, po povratku doma izgledala sam si kao karikatura. Lice je ostalo isto, ali nije bilo onog sjaja koji sam ja prepoznavala kao ljepotu. Pomisao na njega činila me lijepom, a sad sam prazna i izmorena. I za razliku od prije mjesec dana, više se ne nadam....
Post je objavljen 10.12.2012. u 14:18 sati.