srijeda, 29.01.2014.
Pametno glupa
Cijeli život slušam da žena treba kalkulirati, povlađivati muškarcu, biti prikladno glupa/gluplja od njega.
Priznajem, ne ide mi. Baš kada mi "poželjna meta" ponudi prostor da na njegovu izjavu odreagiram kao...slabiji spol, meni se uključe moždane vijuge i matiram ga u trenu. I nije samo to. U sat vremena (poslovnog) razgovora, dovedem ga u dvije-tri situacije kada on meni kao nadmoćniji treba dati odgovor ili barem vješto smuljati, no, on nekako oslabi i odgovori: "Da ti budem iskren, ne znam. Moram pogledati. Pitati."
I onda se taj razgovor pretvori u neko prikriveno svađanje, nadmetanje, gdje on kao da ne odustaje dok ne dođu u situaciju u kojoj je garant jači. Sve je to u rukavicama, na finjaka, ljubazni smo uzajamno, tu i tamo padne neki osmijeh, ali on kao da stalno traži taj prostor u kojem bi se prikazao kao macho tip, a ja se lomim između uloge klijentice, zaljubljene djevojčice i žene koja pojma nema na koji način da se više postavim.
Pa, kad zatvorim vrata od ureda i izađem iz zgrade, osjećam se kao da smo se sat vremena tukli ili barem...žestoko...nešto drugo radili, a ne kao da smo, mirno, svatko na svojem mjestu s pristojne udaljenosti, razgovarali o problemu zbog kojeg sam došla.
Pitam se, kako u svakom trenutku imati provjereno dobru taktiku. Kako istovremeno biti klijentica koja u tom trenutku MORA imati odgovor na postavljeno pitanje, i to ne nešto smuljano i zbrljano, te ujedno i žena koja daje poželjnome da vlada na svom teritoriju i u svakom trenutku bude nadmoćan???
Okanjujem se iluzije da ću ga svojim ponašanjem primorati da se bolje pripremi, da se promijeni, da uistinu bude vladar i kao mentor i kao onaj kojeg poslovno trebam i kao muškarac. Takav je kakav je, nije me ni privukao svojom stručnošću ni moćnošću.
Uvjerena sam da je dobar u onome što radi, samo što je navikao na gluplje ljude ili jednostavno one koji ne znaju što bi, pa se i obraćaju njemu za pomoć. Možda zato što ćemo jednom biti kolege ja ne pušim tipične fore pa silim i inzistiram, jer radim paralelno s njim, a ne čekam da on napravi a ja zadivljeno gledam.
Kako god da bilo, čak i da apstrahiram sve eventualne druge razloge zbog kojih se naš odnos još uvijek nije promijenio (to što mu možda nisam privlačna, što je malo ljubazniji jer se radi o budućoj kolegici i td.), pomalo se pribojavam da moj silovito logičan stav i nastup samo pogoršava mogućnost da jednom konačno kaže: "'ajmo na kavu".
- 17:31 -
