Čovjek navikne, na sve. Rekli bi neki, k'o magarac na batine.
Kad se nađe u nekom problemu, prvo se unezveri, preplaši se, srce lupa, misli luduju, pravi kaos. Vrlo brzo nakon toga padne u depresiju, željan je sna, spavao bi danima, nikako da se naspava. Bježi od problema. Paralelno s tim, očekuje pomoć, prijateljski savjet, suosjećanje, rame za plakanje, uši za slušanje. Ponajviše to očekuje od onih koji su znali da će doći u problem i koji su se prikazivali kao prijateljima. Dođe problem, ode prijatelj. Pitaš se dvije stvari: zašto i zašto opet? Vrtiš si kroz glavu, možda nisi kvalitetan čovjek, možda si ovakav, onakav, možda si trebao biti drugačiji prema toj osobi, bla-bla-bla. Možda je problem kriv za sve, možda netko neće biti dio toga? Ali kako, pa do jučer se kunuo u to da ostaje uz tebe što god da bilo. A pred bogom znaš da kriv nisi, da si tu gdje jesi zbog tuđe zlobe i pakosti.
Vrijeme počne teći... Uhvatiš se u koštac s problemom, prilagodiš se nekoj novoj normali, sređuješ si život kako znaš i umiješ, bez ičije podrške, tople riječi i razumijevanja. Znaš što tvoj prijatelj radi, s kojim ljudima komunicira i znaš da su to ljudi koji tebi nastoje napraviti pakao od života, ili su oni jako bliski s njima. Isto tako znaš u kojim prilikama se zatekao prijatelj, znaš da je izabrao za sebe neke loše stvari, zbližio se s krivom osobom, s osobom koja će ga povrijediti. Upozoravao si ga na to, nastojao ga zaštiti, ali dobio si kontraefekt. Ispao si neprijatelj. No, umjesto da likuješ, svejedno se brineš i žao ti dođe.
A vrijeme ide i ide, prijateljeve brige za tebe ni otkuda, ma ni jedno "kako si?". Prolaze mjeseci. Sve je drugačije, magarčeva koža na guzici već je gadno očvrsnula a i batine su blaže. Nađeš malo spokoja u nekakvim virtualnim komunikacijama, veseliš se nekim rijetkim susretima s gotovo nepoznatim ljudima, počneš sanjariti, pronalaziti interese u nekim drugim stvarima. Novine ne čitaš, ne gledaš vijesti, fejs profil si zapustio jer nemaš ni volje a nit imaš s kim. "Sandučići" mail adresa opuste, poštari ionako već dugo ne donose lijepe vijesti. No, tako je kako je, bolje i dugačije ne može, pa se prilagodiš.
Dođe vrijeme blagdana. Neko novo vrijeme, neko nepoznato, hladno i pusto, nikad teže. Ne nedostaje prvi puta neokičena jelka, ni odojak, ni nepotrebnih (bar) petnaestak vrsta kolača, ni pokloni... Nedostaju ljudi. No, opet si kažeš, dobro je, zbilja je dobro. Imaš dva bića koje s jutrom možeš zagrliti, zbog kojih možeš i moraš živjeti i radovati se najsitnijim sitnicama. Jer, bez njih život ne bi bio život, bez njih baš ništa na ovome svijetu ne bi imalo smisla. Oni su jedino pravo bogatstvo i nema ni drugog čovjeka ni jedne novčanice koja bi vrijedila više. I opet se raduješ. Nevjerojatno, ali iskreno.
Dođe Božić. Rano jutro. I s njim i vapaj na mobitelu... Srušilo se sve
, napravio je to i to, povrijedio ju jako i neoprostivo. I piše ona meni u poluljutom tonu, ne znam jel zbog njega jel zbog mene, viče onim -caps lock-om- u poruci, kaže nešto tipa...znam da si mi rekla i da ćeš reći da si mi rekla... No, meni dođe žao. I zbog nje i zbog mene. Žao mi je što je morala doživjeti to. Žao mi je što ne znam reći...hahahaha, neka ti je!. A dovraga i sve, nisam ja takav čovjek. I umjesto da nahranim ego, uputim joj par riječi, iskrenih i mirnih, s dobrim željama.
No... pitam se, što dalje? Radi savjesti, ostat ću fer. Ali, kako da se zaštitim? Danas, sutra, opet ću možda ja zatrebati pomoć prijatelja. Neću tražiti ni stvari, ni novce, ni čuda. Tražiti ću razumjevanje, podršku, malo vremena. Nisam od onih koji dave svojim problemima, ali jesam od onih koji trebaju "ispušni ventil", par trenutaka zaborava na ono što čini svakodnevnicu. Kako izbalansirati jedan odnos da te ništa ne iznenadi i da ništa ne očekuješ, da ponovno ne budeš ljut i razočaran, a istovremeno nikoga ne uskratiš za svoju dobru volju? Je li to uopće moguće?
Post je objavljen 07.01.2013. u 16:58 sati.