Moj život daleko je od onoga o čemu ovdje pišem. Ponekad se zapitam zašto o tome nikada ne pišem, jer, gledajući svoje postove, imam dojam da sam samo mlada žena koja cvili o nevoljenosti, zaljubljenosti i retrospektivama.
Sa svim drugim stvarima sam se suočila, naučila kako ih popraviti, riješiti, pričekati...
Ovo je mjesto gdje se suočavam sa samom sobom. Mjesto koje mijenja prijateljicu, slušatelja... Učitelja već dugo nisam srela. Nemam osjećaj da mi previše treba njegov savjet, ali, nedostaje mi. Ponekad sam se ljutila na njega zato što je imao unaprijed pripremljenu priču, ponekad sam bila zapanjena njegovim savjetima, ponekad iznenađena jer ne zna što bi rekao. Ali, voljela sam te trenutke kada sam s njim, u njegovom društvu, punila baterije. Skinula bih se pred njim i otvorila, često sam znala osjetiti da i on čini isto. Možda bi neke žene smatrale bezobraznim ono što on radi, odnosno, govori, ali meni je bilo zanimljivo promatrati kako jedan stručnjak prelazi granice, igra se s inteligencijom svoje slušateljice te igru završava na obostranu korist. Često bi me znao dočekati s toplim pogledom i čvrstim stiskom ruke, a rastati se od mene sa zagrljajem i poljupcom. To nije išlo u opis njegovog posla, no meni je puno značilo i on je to dobro znao. Ono čemu se divim u našem odnosu je to da nisam postala ovisna o njemu. Pružio mi je jednu vrstu utjehe koja je uvijek uz mene (i koja mi je vjerojatno u zadnjih par mjeseci moga života dala ogromnu snagu da izdržim ono što mi se dogodilo, i bez njegove pomoći), a ja se nisam "navukla" i kao slučajno, pokušavala doći do njega. Zbog toga smatram da je fantastičan čovjek, stručnjak, zato ga i zovem Učiteljem.
No, kada nađem par trenutaka za razgovor sama sa sobom, pojavi se ona -ja- koja u sebi nosi čaroliju glazbe i ugode, ona -ja- koja sve lijepo u sebi nema s kim podijeliti.
Nema dugo u jednom svom komentaru dotaknula sam se teme depresije. Prošla sam ju onakvu kakva je bila. Bila je teška, bila je moja. Bilo je to vrijeme u kojem nisam ništa željela, ništa očekivala, ničemu se nadala, a istovremeno je to bilo vrijeme u kojem sam očajavala jer sam znala da nije normalno ništa ne željeti. Onda sam polako propuzala, pa napravila po drugi put u životu prve korake i počela hodati, odnosno, željeti. I onda me opet pokosilo, no, ostala sam na nogama. Često se pitam kako, jer...često se vidim kao osobu koju je lako dotući, pogotovo nepravdom. No, morala sam biti jaka, morala sam biti dobro ja da bi oni pored mene bili dobro. Čini mi se da sam uspjela i da još uspijevam.
Sada kroz moj život, ali samo onaj najintimniji dio tog života opet prolazi ogromno nestrpljenje, očekivanje i nadanje. Slušam najromantičniju moguću glazbu, plešem u sebi, ujutro biram koji ću sjaj nositi u očima i ne dopuštam sebi da se prizemljim. Čekam mail, poziv, poruku...čekam no, onaj vrag u meni se smije mojoj gluposti i govori mi da prestanem. Što zato što se neće ništa dogoditi što zato što i da se dogodi, moglo bi biti jače od moje snage.
Post je objavljen 14.11.2012. u 17:35 sati.