"Lako je tebi sada smijati se", kažem sama sebi dok, šetajući jedne večeri, tražim zaklon dok ne smirim smijeh koji me je "spopao". Nešto kasnije počinjem razmišljati o tome. Je li uistinu lako? Nasmijati se, da. Prihvatiti i oprostiti si, i nije baš lako. Ne mogu govoriti u ime drugih koji su nešto slično prošli, ali što se mene tiče, ostaje jedna nelagoda, sram i krivnja.
Trudim se ne razmišljati o tome. Nije stvar straha od suočavanja, stvar je u tome da ono iz prošlosti ne mogu promijeniti, a budućnost je prisilno na čekanju. No, neminovno je da se ponekad moram suočiti sa sobom i to zbog drugih. Kada me je D. prvi puta pitao što studiram i na kojoj godini, vjerojatno sam pozelenila. Treba reći istinu a ne posramiti se i treba naći pravi odgovor, a da ne ispadnem netko tko je preglup da završi fakultet. Također, treba i prikriti razlog zbog kojeg sam "stala". U tim trenucima osjećam se strašno neugodno i počinjem se, sada kada sam dobro, kriviti što sam preveliki broj godina potrošila na ništa. Pred njim je bilo još neugodnije, em zato što je "kolega", em zato što je stalno nešto zapitkivao po tom pitanju i na kraju krajeva, zato što mi se sviđa.
Počelo je s upisom na fakultet. Zapravo, tada je kulminiralo. Nije kriv fakultet, daleko od toga. Čak mi je jako odgovarao. Upisala sam se kao redovni student i dosta dobro je krenulo. Odgovarala mi je sredina, dobila sam krasne profesore i sve je bilo u redu. Na privatnom planu bilo je rasulo. Obitelj urušena, a veza uzdrmana. Moja obitelj nikad ni nije bila prava obitelj, ali, barem se, do tada, nije od mene očekivalo da budem stup koji će sve držati, pa i popraviti. Veza je uvijek bila čudna.
Nakon što sam vidjela da pucam i da moram to popraviti zato što sam se bojala što bih mogla učiniti, donesla sam odluku. Otići ću psihijatru. To nije bila laka odluka. Ne zbog mene, meni je bilo svejedno. Nisam se smatrala bolesnikom. Bilo me je strah što će drugi misliti o tome. Ali, pošto u najtežim situacijama, pa i onim najinimnijim, donosim hrabro odluke, rekla sam si da me boli briga. Nitko ne živi moj život i nitko ga neće živjeti.
Sada kada gledam na to shvaćam da očito nisam bila tako loše. Bila sam jako izbirljiva. Promijenila sam tri i po psihijatra dok nisam došla do pravoga. Trebala sam nekoga tko me neće tretirati po nekoj ustaljenoj šabloni, nego tko će sa mnom razgovarati kao s osobom sebi ravnoj. Trebala sam prijatelja i savjetnika. I, netipično za mene, ovaj put sam očekivala instant rješenje. Tek mnogo godina kasnije shvatila sam da se u ovakvom slučaju ne može dobiti to -instant rješenje-. Potrebno je mnogo razgovora i malih koraka da bi se čovjek vratio na razinu s koje može normalno funkcionirati.
Prvi psihijatar bio je jedan od "onih". Malo lijekića...i bit će bolje. Razgovarao je on sa mnom, više nego s ijednim drugim pacijentom, ali... Telefon je stalno zvonio, sestre upadale...bile su to vrlo kolodvorske situacije. Jednom prilikom sam mu se požalila na strašnu tjeskobu u grudima, gotovo da bi se to moglo nazvati boli. Ustao je, otvorio vrata nekog ormarića i dao mi Bronhi bombon. Idući put me dočekao s cijelom vrećicom. (To je ujedno i bilo ono što me je neku večer dobro nasmijalo.) Da, bilo je to izuzetno duhovito, čak i tada. I neočekivano. Ali, to me je i razljutilo. O lijekovima da i ne pričam. U relativno kratkom periodu promijenio ih je tri, pritom govorim samo o antidepresivima. Bez ikakvih pauza i prevelikih analiza. "Jesu dobri?", velim ja da nisu, da nisam sretnija...on promijeni. Ubrzo sam saznala da takvo zajebavanje s lijekovima može biti podosta opasno. I više se nisam vratila. Ostala sam na zadnjem koji mi je dao i krenula u potragu za boljom opcijom.
Drugom psihijatru upala sam u ordinaciju i odmah počela ridati. To nisam nikad doživjela. I prije nego sam sjela, već sam potrošila paketić maramica. No, vrlo brzo sam otupila. Dotična osoba djelovala je tako bezdušno i hladnokrvno da sam zaključila da bi bilo možda ipak bolje da se ubijem. Što se toga tiče, to mi je palo na pamet samo jednom, i to prije nego sam došla do ove osobe.
Treće je bilo nešto što izvansebilo. Bila je to jedna novostečena poznanica, valjda psihijatrica, iako sam sumnjala od početka. Došla sam k njoj doma, dočekao me zamračen stan, neke pletene svjetiljke i šalica čaja za smirenje??? Osjećala sam se kao na inicijaciji za ulazak u sektu. Taj tren u meni nije postojao ni jedan jedini problem, razmišljala sam samo o tome kako da što prije kidnem iz tog stana. Iz mene je ispila svu energiju a svaki atom mog tijela se zgražao nad tim. Ni jedan tren nisam razmišljala o tome da se vratim. Hvala lijepo, volim ja i zamračene sobe i intimne atmosfere i dobre čajeve, ali ne u društvu takve osobe.
U međuvremenu nije me samo boljelo "srce" i duša, nego je moja bol postala fizička. Na bol u grudima sam navikla, no s vremenom se javilo nešto što sam ja osjetila kao hroptanje, iako obiteljski liječnik ništa nije pronašao. Također, bile je tu i mjesecima prisutna povišena temperatura. Ma koju god pretragu napravila, sve je bilo ok.
Četvrti psihijatar bio je moj Učitelj. Nikad nisam imala takvu tremu kao pred susret s njim. No, ubrzo sam vidjela da se radi o jednoj krasnoj toploj osobi. Trudio se, nekad više, nekad manje, no, uvijek je sa mnom razgovarao kao s prijateljicom. Imala sam prilike mnogo čuti o njemu i mnogi nisu uspjeli razumjeti njegov stil pa su s toga i bili razočarani njime. Nisu uspjeli ni shvatiti njegove provokacije pa im je to bilo uvredljivo. Ja sam se možda ponekad začudila, ali redovito sam mu dolazila "hladne glave" i nakon malo promišljanja bez problema bih shvatila što radi. Nakon par susreta s njim prestala sam piti antidepesiv. Bilo je to gadno razdoblje i tko god rekao da postoji takav antidepesiv koji ne izaziva navikavanje, laže. Psihički ga nisam trebala, što se kasnije i pokazalo točnim, bar što se moje percepcije tiče. Kada je prošao period odvikavanja, zasjalo je sunce. Možda griješim, ali u životu mi ništa nije tako naškodilo kao taj "lijek". Pod njim sam bila stalno cmizdrava, praktički emocionalno inkontinentna, ali i dosta agresivna.
Onaj koji to prođe, a ima malo dobre volje, želi pomoći drugima koji se nađu u takvim situacijama. Svaki problem je drugačiji, svaki je teži, ali ne zato što je uistinu tako, nego zato što se mi suočavamo s njim. Ne smatram se dovoljno kompetentnom da bih dijelila savjete, pogotovo po ovako osjetljivom pitanju. No, želim reći da je bitno u takvim situacijama razgovarati. Ne ide od prve, možda ni od druge, možda ni nakon par puta. Do toga dovedu stvari koje se godinama akumuliraju u nama, i bilo bi suludo očekivati da netko uistinu posjeduje čarobni štapić kojim će sve to izbrisati iz nas. Ali, trebamo se potruditi. Iz beznađa se može van, ali se teško može sam.
Post je objavljen 22.11.2012. u 10:50 sati.