Gledam prošli post i malkoc mi je mučno. Da, da, bila je to ljubav, no, usudila bih se reći, vrlo devijantna. Što se tiče ljubavi čovjeka prema čovjeku, u to uopće neću ulaziti. Za mene su to neke svete sfere, i u ovom slučaju, bar za mene i s moje strane, neupitne. A ljubav muškarca i žene? To je taj devijantni dio. Nemam namjeru pisati o tome što je bilo dok je bilo, niti što je bilo nakon toga. Za mene je to još uvijek nedokučivo, neshvatljivo. Kao čovjek mogu sve razumijeti pa čak i oprostiti. Kao žena ne mogu. A, između ostalog, povrijedio me je kao ženu. Namjerno ili nenamjerno, ne znam i možda čak nije ni bitno, iako ne vjerujem da se takvo što može napraviti namjerno, jer da vjerujem, morala bih se suočiti s tim da sam bila u vezi s, u najmanju ruku, čudakom.
Nakon dosta godina ja sam još uvijek povrijeđena. U svemu tome više nema njega koji je povredu nanesao, ne plačem što nije dio moga života, čak sam ponekad, u trenucima realnosti, sretna što ga nema. No, ostale su posljedice u obliku nesigurnosti u sebe, u sebe kao ženu. Nisam osoba koja će za sve svoje sadašnje probleme kriviti nekog drugog, no, neminovno je da ću se zapitati u kakvu bi se ženu ja pretvorila da nije bilo njega. Vraćajući se deset godina unatrag vidim mladu djevojku, pomalo nepromišljenu i buntovnu, koja ne zna što želi ali hoće sve probati. U odnosu prema muškarcima nije nametljiva, ali u neposrednom kontaktu nije ni pretjerano sramežljiva. Prvi poljubac je "obavljen" već u šestom razredu, prvi pokušaj intimnosti na početku prvog razreda srednje škole. Prerano? Vjerojatno. No eto, bez štetnih posljedica. Pred kraj prvog razreda srednje upoznajem njega i... tijekom godina počinjem kopniti. Žena u meni se buni protiv toga što se događa, no budala u meni smatra da treba ostati uz voljenog čovjeka bez obzira na sve i nadati se boljem. Bolje nikada nije došlo, a posljedice za ženu u meni bile su poražavajuće. I sada, jedino ostaje pitanje kako to popraviti i da je na meni da to popravim, na njemu (???) ili na nekom drugom muškarcu?
***
D. konačno dolazi. Ulazim u auto i proklinjem u sebi i kišu i mokre nogostupe i svoje tenisice i njegove svijetle presvlake i podmetače u autu. Nismo sami i na meni je da sjednem straga u auto. Ulazim na vršcima prstiju , petljam po torbi, tražim maramice da obrišem tenisice i nezasvinjim mu auto. U toj strci da ne napravim nered opije me miris njegovog parfema i njegova elegancija. Sredim to što diskretnije i brže, skidam jaknu i gledam njegovu košulju. Čista, precizno speglana, bez mane i stoji mu odlično. I dok u meni "lete stotine leptirića", prisjećam se našeg prvog susreta. Bio je to urnebes. Niti on zna što bi rekao niti znam ja. Sve je strogo poslovno, nisam uopće ja bitna u cijeloj stvari, no on se obraća i objašnjava meni. Čak mi pomalo ide i na živce, smatram da će uvrijediti osobu koja je došla k njemu s razlogom, jer ja sam samo pratnja. Iduća dva puta odbila sam ići k njemu jer mi je uistinu bilo neugodno. No, saznajem da nije moglo proći bez razgovora o meni. Raspituje se kako stojim s fakultetom, na kojem isitu je zapelo i td. Briga kolege za buduću kolegicu? Nema li on pametnijeg posla? Prošli utorak nisam imala izbora, morala sam doći. I opet kreće on... Priča sa mnom, dijeli savjete, pola sastanka potroši na nebitne stvari. Drugu polovicu potroši pričajući mi o problemu osobe s kojom sam došla.
Vraćam se mislima natrag u auto. Pogledom prelazim preko njega, preko njegove kose, lica, ruku...promatram način na koji vozi i divim se eleganciji njegovih poketa. Drugačiji je od muškaraca s kojima se inače susrećem, u svojoj profinjenosti, perfekcionizmu ali i zbunjenosti u svakom slučaju ostavlja dojam finog muškarca. Dosta je stariji od mene. No, ja jednostavno ne razmišljam o tome. Muškarca kojeg zamijetim kao takvog uvijek gledam kao ravnog sebi, u protivnom o njemu uopće ne razmišljam kao o muškarcu već isključivo samo kao o osobi. Ne bojim se njegovih godina niti iskustva. Ne gledam u njemu ni priliku za novu veliku ljubav, jer je to naprosto nemoguće, ali vidim priliku za veliku avanturu koja bi me mogla povući s dna samopouzdanja i ne vjerovanja u sebe kao ženu. No, naravno, ni ovaj put nemam plan realizacije ni dovoljno hrabrosti da učinim prvi korak. Da li da položim nade u njega ili da se okanim iluzije da taj muškarac prema meni gaji išta više od brige i razumijevanja kolege prema...budućoj kolegici?
Post je objavljen 07.11.2012. u 14:55 sati.