PUT DO DJEČJEG SRCA

Mrziti sve ruže
jer si se ogrebao na jedan trn...

Odustati od svojih snova
jer se jedan nije ostvario...

Izgubiti nadu u molitve
jer jedna nije uslišana...

Odustati od svojih napora
jer je jedan bio uzaludan...

Okriviti sve prijatelje
jer te jedan iznevjerio...

Ne vjerovati u ljubav
jer ti je netko bio nevjeran
ili ti nije uzvratio ljubav...

Odbaciti svaku mogućnost da budeš sretan,
jer nisi uspio u prvom pokušaju....

Nadam se da se na svom putu
ne predaješ tom bezumlju.

Zapamti da se uvijek ...

Može pojaviti druga šansa.

Novi prijatelj.

Nova ljubav.

Obnoviti snaga.

Budi uporan.
Traži sreću u svakom danu.

Siguran put k neuspjehu je - odustati!
Često budući uspjesi dolaze preko sadašnjih promašaja – NASTAVI SE TRUDITI!

Bog te blagoslovio.

10. postaja: ISUS JE POSVEMA GOL

Dotle je moralo doći da mu se oduzima sve što je od ove zemlje. Gol pred vratima neba stoji Bog i čovjek Isus iz Nazareta. Ništa se nije moglo sačuvati. Farizeji su farizejski likovali. Vojnici su vojnički kockali. Svećenici su trljali ruke, jer je eto, sada do kraja ponižen taj koji je odvlačio narod, a narod je dirigiranim gnjevom i ne sluteći upriličio dostojanstvo trenutka. Posve je gol! Ostala mu je još jedino unutarnja sabranost i opredijeljenost da izvrši svoje poslanje do kraja.

Gol je onaj tko najgorkije i najbolnije mora shvatiti da mu ne preostaje ništa od onoga što je zemljano. Golost tim više peče, što je čovjekova priljubljenost za zemne stvari jača. Onome tko u sebi nije izgrađivao čovjeka vječnosti, golost je dovoljan razlog za očajanje. Kad-tad svaki se čovjek mora suočiti s vlastitom golotinjom pred vratima vječnosti. Što će mu tada ostati?

Obuci me odjećom duha i ojači opredijeljenošću za vrednote neba i moći ću prihvatiti svoju golotinju s mirom. Neka tada iza mene ostane samo mir i blagoslov koji su odjeća Tvoje vječnosti.

Nametanje osjećaja krivnje i osuđivanje nikoga ne čine sretnim. Osuditelj poručuje kako je bolji i pravedniji od osuđenoga, pa stoga, valjda, i vredniji poštovanja. No, nedostaje mu bitno: ne djeluje iz svoje dobre jezgre. I u tom pogledu puno možemo naučiti od Isusa. U današnjem evanđelju čitamo o ženi koja je zatečena u preljubu te bi prema zakonu trebala biti kamenovana.

Revnosni "pravednici", pismoznanci i farizeji, dovode je pred Isusa, evanđelist dodaje, da bi ga kušali. On, međutim, mirno piše po pijesku, a kad oni navaljuju kaže im: "Tko je od vas bez grijeha neka prvi na nju baci kamen". Budući da je njih, tako pametne, ugledne i pravedne, pogodio u središte njihovih potreba da kažnjavaju - njihovu vlastitu grešnost i slabost - odlaze jedan po jedan, počevši od starijih.

Isus ne osuđuje već liječi. Ženi kaže: "Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više". U Ivanovu evanđelju za sebe kaže: "Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti". Pozitivan odnos prema čovjeku, ne da ne vidi prekršenu normu ili neko dobro, nego radije gleda kako mu pomoći da joj se vrati.

Osuđujemo li nešto je u nama vrijedno osude. Prebacivanjem krivnje i osudom, sve ako je netko i teško pogriješio, ne pomažemo. Osuda je transfer, a ne lijek. Riječ je, naravno, o osobnoj a ne društvenoj razini.

Anton Šuljić
Večernji list, 25.03.2007.

9. postaja: TREĆI ISUSOV PAD

Toga su se plašili vojnici, a i narod je postajao nestrpljiv. Kad nešto krene loše onda u čovjeku odjednom poraste želja da što prije dođe do završne točke, a time i razrješenja. A sada, Isus je po treći put na tlu. Neke je ovaj treći pad pokolebao u opravdanost izrečene osude, a druge još više utvrdio u suludoj mržnji. Nečija bespomoćnost pred zlom kod zavedenog ali savjesnog čovjeka može uroditi obratom, dok kod ogrezlog u zlu ta ista bespomoćnost stvara nove pogubne energije zla.

Istinska sućut je pokazatelj stanja čovjekove savjesti. Onaj koga ne može dirnuti patnja, bol pa ni smrt – već je duhovno mrtav. Sudjelovanje u tuđoj bespomoćnosti makar nijemim prisustvom i dušom koja se unutarnjim htijenjem približava patniku vraća se kao blagoslov, postaje i ostaje znamen neba. Treći je Isusov pad onima koji su mu se iznutra približili postao blagoslov.

Blagoslovi moje vrijeme, snage i pažnje koje poklanjam patniku i učini me prisutnim u patnjama svijeta da bih mogao baštiniti one darove vječnosti koje može roditi samo pravednikova bol.

8. postaja: ISUS I JERUZALEMSKE ŽENE

Da li je to slabost ženâ, istinska privrženost ili sućut prema čovjeku koga žele pogubiti – vjerojatno se neće nikada točno znati. Ali zabilježeno je da su jeruzalemske žene uzele dijela u otkupiteljskoj žrtvi. Neke od njih držale su djecu u naručju, a neke su im pokrivale oči da ne vide. Djeci su oduvijek branili vidjeti bol pa i samu smrt.
Isus nije slijep i nijem prema toj činjenici. Odvaja se od križa i u trenutku je sav njihov. Riječ utjehe nije lažna hrabrost ili prikrivanje vlastitog trpljenja da bi time kasnije zadobio nečije veće sažaljenje, nego čudesna snaga ostvarivanja poslanja… Žene su odjednom shvatile što je prorekao davni Izaija: "Tješite, tješite moj narod. Recite srcu Jeruzalema da mu se ropstvo dokonča…"

Čovjek ponekad uživa u vlastitoj boli… Naslađuje se patnjama i čezne za nečijom samilosti sve dotle dok ne shvati da je postao čudan i sebi i drugima. Neki to nikada ne shvate. Znati izići iz sebe i svoje boli i vidjeti svijet i čovjeka znači znati živjeti kako je činio "Čovjek boli, vičan patnjama…"

Dozvoli mi da se Tvojom snagom u sebi znadem odvojiti od sebe malenog, slabog i pogođenog bolju i uputiti se ka čovjeku kome sam više potreban nego sebi i učinit ćeš me vjernim učenikom svoga križnog hoda.

Istinska sloboda je sloboda djece Božje. Da postignemo tu slobodu, potrebna je disciplina koja traje čitav život, jer se mnoge sile u našemu svijetu bore protiv nje. Političke, gospodarske, društvene, čak i religiozne sile opkoljuju nas i žele nas pokoriti kako bismo bili prisiljeni slijediti njihove zapovijedi i ovisiti o njihovim nagradama.

Ali duhovna istina, koja nas vodi do slobode, govori da mi ne pripadamo svijetu nego Bogu, čiji smo ljubljeni sinovi i kćeri. Potrudimo li se oko života koji nas vodi natrag k ovoj istini, mi ćemo sve više i više urastati u svoju pravu slobodu.

Henri J. M. Nouwen

7. postaja: DRUGI PAD POD KRIŽEM

Možda se sve to moglo izbjeći? Sada su već i rimski vojnici nestrpljivi. Neke hvata i bijes. Previše je tu svijeta. Stiska je. A uostalom ovaj osuđenik samo je jedan od mnogih koje vode prema stratištu. I sada, on ponovno pada. Možda je i križ mogao biti manji? Možda su mogli prisiliti Šimuna da mu još malo pomogne? Što im je sve to trebalo? Netko je tamo doviknuo masnu pogrdu. Netko se smije i izruguje. Izrugivanje je najžešće kada je netko bespomoćan.

I uza svu želju da živimo dosljedno i vjerno, zateknemo se tako slabima i nemoćnim, u istim pogreškama i grijesima da se po tko zna koji put nađemo na podu. Sarkazam i poruga ljudi, nečija ili vlastita nestrpljivost još samo pojačavaju osjećaj priljubljenosti uz tlo. Tko da ustane i kako?

Isuse, uza sve što se u Tebi događa, uza svu porugu i podsmijeh, Tvoja volja podiže palo tijelo i opet ideš. Ali križ je još tu. Pomozi mi da snagom duha i volje dižem svoje tijelo dok ga ne dovedem do onog praga gdje razdvajanje znači sjedinjenje s Tobom.

6. postaja: VERONIKA I NJEN RUBAC

Tako to uvijek biva. Među mnoštvom koje pokreće psihologija mase, pa makar do takve isključivosti kakva je ova u kojoj pošto-poto traže Isusovo smaknuće, našla se žena koja nije podlegla utjecaju svjetine. U njenom se biću uzbibala sućut. Oči su joj se ovlažile iz čistog čovjekoljublja i to što je Isusu pružila rubac znak je njenog unutarnjeg mirnog izdvajanja od mase. Veronika je žena u svjetini, ali ne i jedna od njih. Ona je iskoraknula ne samo rupcem nego i opredjeljenjem. Neslaganje s ljudskim bezumljem oslikano je u rupcu koje odjednom poprima crte patničkog Kristova lica.

Hrabrost da se živi svoje opredjeljenje usprkos svim protivnostima tolika je rijetka, koliko je bilo Veronikâ onog popodneva kad je Jeruzalemom prolazio osuđenik Isus. Sposobnost nesuprotstavljanja mišljenju i ponašanju većine, čovjeku je draga dotle dok ne shvati da je više postao gmaz negoli slobodno biće. Iskorak ostaje jedini način za povrat života.

Neka moja savjest uvijek bude osjetljiva na zavođenje koje me salijeće kroz mišljenje, ponašanje i mentalitet svijeta i daj mi slobodu iskoraka pa makar me to stajalo muke.Znam, Tvoje će lice ostati biljegom i zalogom moje vječnosti.

O STRPLJIVOSTI I OBRAĆENJU

Da bi se ispravno shvatio biblijski govor, važno je znati da se svetopisamski pisci vole izražavati paradoksima. Rekli bismo crno-bijelom tehnikom. To ponekad, posebice u žučljivu moraliziranju nevještih i nedovoljno obrazovanih ljudi, može biti dovoljan poticaj da se uhvate posve doslovnog tumačenja, a time i neke vrste "batine" kojom tuku po "protivnicima".

U Isusovu govoru, kako ga predstavlja današnja liturgijska čitanka, nazočan je takav paradoksalni govor u kojem je najvažnija protega nužnost obraćenja. Ako prvi dio evanđelja, koje se danas naviješta, i govori o grešnosti koja je uzrok stradanja pa i propasti, drugi dio upućuje na strpljivost na putu do obraćenja. Isus upotrebljava parabolu o čovjeku koji u svome vinogradu ima i smokvu, semitima vrlo važnu voćku - i od koje s pravom očekuje plod. Ni nakon tri godine ne nalazi ploda pa je odlučuje posjeći.

Zanimljivo je da gospodar pokazuje veću nestrpljivost od njegova vinogradara. Onaj tko zna što je trud, a ne samo što je rezultat truda, zna i za važnost strpljivosti. Pa i kad je u pitanju obraćenje. Isus se možda u ovom slučaju solidarizirao s vinogradarom.

Pokazujući strpljivost i razumijevanje, ne niječemo važnost ploda, no ne požurujemo ono što možda i nije u našoj moći. Obraćenje znači računanje s Bogom i njegovim mogućnostima. Strpljiv čovjek to umijeće uči najprije na sebi.

Anton Šuljić
Večernji list, 11.03.2007.

POTREBNA JE HRABROST

Potrebna je hrabrost
da se ne ogovara
dok to druge raduje,
i da se brani odsutna osoba
koju vrijeđaju.

Potrebna je hrabrost
da se živi pošteno
s onim što je tvoje,
a ne nepošteno
s onim što je tuđe.

Potrebna je hrabrost
da se bude čovjek
koji ne odustaje od svojih snova
ni onda kada ga proglase čudnim ili nastranim.

Potrebna je hrabrost
da se mirno sluša dok o tebi govore,
i da se ne izgovori riječ
koja bi opravdala tebe
a zaboljela drugoga.

Potrebna je hrabrost
da se odbije činiti nepravedno
onda kada to drugi bezbrižno čine.

Potrebna je hrabrost
da se živi po svojim uvjerenjima,
da se ne žudi za nedostižnim,
da se voli bližnjega kao samoga sebe.

nepoznat autor

5. postaja: CIRENAC ŠIMUN POMAŽE

Vjerojatno je bio gastarbeiter-stranac taj čovjek iz Cyrene. Baš je nailazio kad su Isusa vodili na stratište. Nije ga se sve to ticalo, ali znatiželja ga je privukla bliže povorci i najednom se našao u središtu. Isus je zateturao i činilo se da će ponovo pasti. Netko od vojnika je to primijetio pa je brže-bolje uhvatio baš njega – Šimuna. Znali su, valjda po naglasku, da je stranac. Stranci se uvijek raspoznaju po nekom znaku. Nije mu ništa drugo preostalo nego da pomogne. Rimski vojnik je zakon, a Židova prisiliti bilo je predelikatno.
Da li se bunio, otimao, psovao? Ništa se ne zna. Ali ostaje činjenica da je križ pomogao nositi baš on.

Postoje nepisane, ali i pisane zakonitosti među ljudima koje im daju za pravo da se posluže baš onim najslabijima, najugroženijima. Stranac je svatko tko nije zaštićen ni zakonom ni moću ni ugledom. I onda na njega navale, prisiljavaju ga, maltretiraju ga, jer oni na njega imaju pravo!!! Oni su zakon! A on, tko je uostalom on?
Ali on doista pomaže nositi Isusu križ i Isus njemu.

Daj mi prozreti nepravdu učinjenu slabom i ugroženom čovjeku. Daj mi biti pomoćnikom takvom i svakom tko treba moja leđa, jer je križ podijeljen na dvoja ili troja leđa mnogo lakši premda uvijek ostaje križ.

ŠIMUN CIRENAC

Starac je sjedio pognute glave i strpljivih leđa dok su jalove optužbe njegove srdite žene padale oko njegovih ušiju.

Kao beskrajan vodopad pljuštala je neprestana paljba njenih predbacivanja: ''Glupi sjedobradi starče, zašto si gubio vrijeme oklijevajući na putu? Tvoj otac, i njegov otac, i otac oca njegova, svi su bili čuvari vrata hrama; i ti, da si bio brz kada su poslali po tebe, i ti bi postao čuvar kao i oni. Ali sada je izabran onaj koji je bio pripravniji.

O, ti beskrajno glupi starče, kojem je bilo draže dangubiti na putu da bi, zamisli, mogao nositi križ nekom mladom drvodjelcu, buntovniku i kriminalcu.''

''Istina je'', rekao je starac, ''sreo sam mladića koji je trebao biti razapet i centurion mi je naredio da nosim njegov križ. I nakon što sam ga donio na vrh brda, još sam se malo zadržao ondje zbog riječi koje je govorio, zato što je bio strahovito tužan, ali ne zbog sebe nego zbog drugih, i ta čudesnost njegovih riječi tu me zadržala, tako da sam zaboravio na sve ostalo.''

''Jesi, zaista, zaboravio si na sve ostalo, pa i na ono malo pameti što si je ikad imao, i tako si zakasnio da te postave za čuvara vrata hrama! Zar te nije sram kad pomisliš da su tvoj otac, i njegov otac, i otac oca njegova, svi bili čuvari vrata kuće Gospodnje i da su njihova imena na njima ispisana zlatnim slovima i da će ih svi ljudi čitati u buduća vremena za vijeke vjekova! Ali za tebe, stara neuspješna budalo, jedinog u čitavoj tvojoj obitelji, neće se više nikad čuti, jer tko će na cijelom svijetu, kad umreš, tko će ikad čuti za ime Šimuna Cirenca?''

Oscar Wilde

preveo Luko Paljetak

Kada je Bog kreirao ženu, dugo je radio. Jako, jako dugo...

Jednom od anđela to je bilo čudno pa se pojavio u njegovoj radionici i pitao: "Zašto se s njom baviš tako dugo?"

Bog je odgovorio: "Jesi li možda vidio uputstva za sastavljanje?

Mora biti vodootporna, ne smije biti od plastike, mora imati više od 200 gibljivih dijelova, koje je moguće zamijeniti, njeno tijelo mora besprijekorno funkcionirati, čak i kad se hrani malim količinama hrane i pije samo dijetalno piće.

Mora imati ugodnu vanjštinu koja će se svidjeti svima, ali mora imati i toplu, nježnu i divnu dušu. Mora biti jaka i trpjeti sve nedaće, biti stabilan stup podrške i meko rame za plakanje. Mora imati naručje u kojem mogu sjediti čak četiri djeteta istovremeno.

Njen poljubac mora ozdraviti sve, od raskrvavljenih koljena do slomljenog srca. I za sve navedene uloge, koje mora obaviti, ima - pogledaj u paket - samo dvije ruke."

Anđeo je zastao na tren u čudu, kada je čuo koje su sve funkcije napisane u uputi za sastavljanje i rekao: "Samo dvije ruke? I to pri standardnom modelu? To je previše posla za jedan dan, završi to sutra"

"Ne, neću," protestirao je Bog, "sad sam već tako blizu tome da završim ovu kreaciju, koja mi je prirasla srcu, da se ne želim zaustaviti. Već se zna sama ozdravljati i lako radi osamnaest sati na dan. "

Anđeo se približio i dotaknuo ženu pa u čudu progovori: "Ali Bože, napravio si ju tako meku!"
"Zaista je meka", složio se Bog, "no napravio sam ju istovremeno i čvrstom. Nemaš pojma što sve može istrpiti i što sve može postići."

"Hoće li znati i misliti?" pitao je anđeo.
"Ne samo to", odgovorio je Bog, "znat će procjenjivati i pregovarati, odlučivati i zauzimati se..."

Anđeo je u tom trenutku nešto opazio, podigao ruku i dotaknuo ženino lice.
"Ajoj, mislim, da pušta. Rekao sam ti da je to previše posla za jedan dan." izjavi pobjednosno anđeo.
"Ništa ne propušta", razljutio se Bog i zagrmio "To je suza."
"Čemu suze?" upitao je anđeo.

Bog je odgovorio: "Suza je mogućnost, da izrazi svoje veselje, bolest, brigu, razočaranje, ljubav, osamljenost, žalost i ponos."

Anđeo je bio istinski očaran: "Bože, ti si genij, na sve si mislio. To, što si napravio, je poštovanja i obožavanja vrijedno. Žena je čudo."


ŽENE Znaju da poljubac i zagrljaj liječe slomljena srca. Donose veselje, ljubav i nadu, suosjećajne su i žive za ideale.
No, iako savršen, Bogu se ipak potkrala greškica. Žene, naime, često zaboravljaju koliko zaista vrijede...

JUTARNJA ŽENSKA MOLITVA

Dragi Bože, za sada mi je dobro.

Još nisam tračala, nisam se ljutila,
nisam izgubila kontrolu,
nisam bila egoistična niti sam ikome zavidjela.

Nisam jamrala, tužila se, a niti psovala nisam.
Nisam pojela ni najmanji komadićak čokolade.

Nisam bila na bankomatu i nisam zadužila svoj račun.

Ali za nekoliko minuta ću izaći iz kreveta i onda će mi stvarno trebati tvoja pomoć...

Da li znaš da kad nekome zavidiš
to je zato što ti se ta osoba u stvari sviđa?

Da li znaš da oni koji su naizgled vrlo jaki
u stvari imaju vrlo osjećajno srce i vrlo su ranjivi?

Da li znaš da oni koji uvijek brane druge
u stvari trebaju nekoga tko će braniti njih?

Da li znaš da su tri riječi koje je najteže izgovoriti:
Volim te, Oprosti i Pomozi mi?
Ljudi koji ih izgovaraju stvarno ih trebaju i osjećaju njihovu težinu;
to su ljudi koje moraš poštovati i cijeniti.

Da li znaš da ljudi
koji drugima rade društvo i pomažu drugima
u stvari sami trebaju društvo i pomoć?

Da li znaš da su ljudi
koji nose crveno sigurniji u sebe?

Da li znaš da ljudi koji nose žuto znaju uživati u svojoj ljepoti?

Da li znaš da ljudi koji nose crno žele ostati nezamijećeni
i trebaju tvoju pomoć i razumijevanje?

Da li znaš da se tvoja pomoć drugima uvijek vraća dvostruko?

Da li znaš da oni koji te najviše trebaju tebi ne znače ništa?

Da li znaš da je lakše reći nekome sto osjećaš preko pisma
nego to isto reći u lice?
Ali da li znaš da ako to kažeš u lice ima puno veću vrijednost?

Da li znaš da su stvari koje je najteže učiniti ili reći
vrednije od najskupljih stvari koje možeš kupiti novcem?

Da li znaš da ako nešto lijepo zamoliš, sigurno ćeš i dobiti?

Da li znaš da možeš ostvariti svoje snove,
možeš se zaljubiti, postati bogat, ostati zdrav;
ako vjeruješ u svoje snove iznenadit ćeš se sto si sve sposoban učiniti?

Ne vjeruj ništa što ti je rečeno dok to i sam ne iskušaš,
ako znaš nekoga kome je potrebno nešto od spomenutog i pružiš mu
svoju pomoć, vidjet ćeš da će ti se dvostruko vratiti.

4. postaja: ISUS JE NA TRENUTAK S MAJKOM

Susret se nije mogao izbjeći. Znao je da će biti uz njega i to ga je boljelo. Ona je sve vrijeme bila tu i njihove su se oči na trenutak srele. Da li je dovoljno reći: bol, ili: suza? Marija se odjednom sjetila Prikazanja u Hramu i starog Šimuna. Sada joj je sasvim jasno što je to "mač boli". A njemu?

Kad nekoga istinski volimo, ne želimo da ga dotakne naša bol. Želimo ga poštedjeti. Ali istinska ljubav ne može ne sudjelovati u boli. Ma koliko pred voljenim bićem skrivali svoje rane, ono ih osjeća snagom pronicave ljubavi. Kad netko nije kadar dosegnuti dubinu boli, pitanje je da li istinski voli.
Marija i Isus u hipu, bez riječi razdijelili su težine. On uzima od njene, a ona od njegove. Susret je bio bolno blagotvoran. Sada se lakše može naprijed.

Blagoslovi moju ljubav da osjeti bol i učini je pronicavom do mjere sudjelovanja u boli svijeta i čovjeka i bit ću pripravan na putovanje do cilja.

Biti slobodan, čist od svega što sputava i vuče k zemlji, iz ove se stvarnosti izdići u ljepšu i bolju, čovjekova je težnja toliko nova koliko i stara. Iskočiti iz obruča ovozemaljskog, nadići mučno i bolno te biti u neslućenoj svjetlosti i ljepoti, jedna je od naših pračežnji. Ona nas pretječe i prati, nadilazi nas i tumači. Jedno smo sa svojom nadom. I nije riječ samo o konačnoj, eshatološkoj nadi. Već sada treba nam iskustvo prosvjetljenja i druge, bolje i smislenije stvarnosti kako bi ono što je sapeto, podložno kvarenju i odumiranju bilo podnošljivije.

Isusovo preobraženje, koje kršćanski vjernici danas slave i o kojemu razmatraju, skok je u tu budućnost i unutarnji je, mistički dokaz, da je čovjek stvoren za preobrazbu i da tu preobrazbu nosi u sebi. Ona je naprosto upisana u ovu i ovakvu egzistenciju. Dvojica starozavjetnih proroka, Mojsije i Ilija, u evanđeoskome tekstu žele biti dokaz upravo tome. S Isusovim preobraženjem ljudska se nada izdiže iz okova sadašnjega trenutka, potvrđuje se ljudska pračežnja za preobrazbom i naznačuju konačne mogućnosti.

„Nebeska slava proistječe iznutra i Isusa okružuje sjajnim oblakom. Isus je, bez sumnje, oduvijek u sebi nosio tu božansku slavu", kaže američki bibličar Carroll Stuhlmueller. U sebi, dakle, nosimo korijen svoje preobrazbe, a nada u konačnu preobrazbu temelj je smisla upisana u sve naše odnose.


Anton Šuljić
Večernji list, 04.03.2007.

Samo danas ću se truditi proživjeti dan ne želeći riješiti problem svog života odjednom.

Samo danas pazit ću s najvećom pažnjom na svoje nastupe i biti otmjen u vladanju, neću kritizirati, druge neću popravljati, nego samo sebe.

Samo danas ću biti sretan jer sam siguran da sam stvoren za sreću, ne samo na drugom, nego i na ovom svijetu.

Samo danas prilagodit ću se okolnostima ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

Samo danas posvetit ću pet minuta dobrom štivu: kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado: ako u mislima osjetim da sam povrijeđen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

Samo danas učinit ću točan raspored: možda ga se neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

Samo danas ću čvrsto vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugog nema na svijetu.

Samo danas neću strahovati. Posebno se neću bojati izraziti radost svemu što je lijepo i povjerovati sve što je dobro.


Imam samo danas za činiti dobro; mogla bi me obeshrabriti pomisao da to moram činiti cijeloga života.


papa Ivan XXIII.

3. postaja: ISUS PADA PRVI PUT POD KRIŽEM

Jeruzalemske su ulice uske i kliske. Svijeta je više no inače, jer je i blagdan Pashe pred vratima. Posvuda vika, vonj istočnjačkih mirodija, komešanje ljudi i stoke… Meso na uličnim tezgama. Ljudi se bave svojim svagdašnjim poslovima. Isus – osuđenik po posljednji put prolazi uskim kliskim ulicama grada. Iza njega je neprospavana noć u kojoj su ga vukli od Kajfe do Heroda i Poncija Pilata. Iza njega je osuda. Njegova je ljudska snaga na izmaku, a ljudi se tiskaju, viču, prodaju, kupuju…

U svom padu čovjek je uvijek sam iako su tu ljudi. Ljudi brzo prelaze na praktične stvari, a onaj koga boli prepušten je sebi. Klizak je pločnik čovjekova puta kroz ljudsku povijest, a pad je pitanje trenutka. Najčešće ga prouzrokuje nečija noga, makar i bez ikakve namjere. Onome tko je posve na podu preostaje još samo unutarnja snaga i povjerenje u Providnost da bi mogao ustati.
Isus ustaje jer je klizak put još dosta udaljen od brdašca izvan zidina koje su Židovi zbog izgleda zvali Lubanja.

Ukrijepi mojeg unutrašnjeg čovjeka za podizanje iz padova. Daj da zaboravljam i praštam zaplitanja i podsmijeh dok ne stignem na odredište koje si mi namijenio.