8. postaja: ISUS I JERUZALEMSKE ŽENE
Da li je to slabost ženâ, istinska privrženost ili sućut prema čovjeku koga žele pogubiti – vjerojatno se neće nikada točno znati. Ali zabilježeno je da su jeruzalemske žene uzele dijela u otkupiteljskoj žrtvi. Neke od njih držale su djecu u naručju, a neke su im pokrivale oči da ne vide. Djeci su oduvijek branili vidjeti bol pa i samu smrt.
Isus nije slijep i nijem prema toj činjenici. Odvaja se od križa i u trenutku je sav njihov. Riječ utjehe nije lažna hrabrost ili prikrivanje vlastitog trpljenja da bi time kasnije zadobio nečije veće sažaljenje, nego čudesna snaga ostvarivanja poslanja… Žene su odjednom shvatile što je prorekao davni Izaija: "Tješite, tješite moj narod. Recite srcu Jeruzalema da mu se ropstvo dokonča…"
Čovjek ponekad uživa u vlastitoj boli… Naslađuje se patnjama i čezne za nečijom samilosti sve dotle dok ne shvati da je postao čudan i sebi i drugima. Neki to nikada ne shvate. Znati izići iz sebe i svoje boli i vidjeti svijet i čovjeka znači znati živjeti kako je činio "Čovjek boli, vičan patnjama…"
Dozvoli mi da se Tvojom snagom u sebi znadem odvojiti od sebe malenog, slabog i pogođenog bolju i uputiti se ka čovjeku kome sam više potreban nego sebi i učinit ćeš me vjernim učenikom svoga križnog hoda.
|