|
7. postaja: POSUSTAJANJE - Isus pada drugi put pod križem Kad se bremena nagomilaju i kad nas nesporazumi i muke pogode usred mučnih izdržavanja; kad teški postaju i ljudi i posao i okolina i svaka stepenica, kad nema lijepih vijesti i kad nema više nikakvih mogućih očekivanja – posustajanje je neminovnost, a pad je logična posljedica nespremnosti tijela za tolika opterećivanja. Čovjek je biće koje se sagiba pod težinom tereta. Čovjek je biće posustajanja i padova. Postoji li ruka, postoji li misao, postoji li utjeha? Naša su posustajanja naš put spram naših vlastitih Golgota. Tko da i tad povjeruje u smislenost koračanja i kako naći razlog novog ustajanja? Isusov ponovni pad plod je svega što se na njega sručilo kao zlo stanje i kao grijeh svijeta – kao muka probijanja do božanskih istina. Priljubljen uza zemlju je On - Sin Oca vječnoga. Posustao je On - Riječ Božja i utjelovljena Istina. Pa ipak, ponovno ustaje On – čovjek boli, vičan patnjama. On od kog svatko lice otklanja! Podiže se, nosi svoj križ i putuje do kraja – do mjesta konačnog predanja života, do lubanjskog brdašca izvan grada zvanog Golgota. (Molitva u šutnji) Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se! |
|
6. postaja: SUOSJEĆANJE - Veronika pruža Isusu rubac Odmjeravanja darova, procjenjivanje količine sudjelovanja, mudrovanja dokle i koliko nam koriste pomaganja i je li tko vrijedan naših suosjećanja – sve nas to čini pasivnim promatračima. Tuđa bol ispit je naše ljudskosti, mjera je naših izrastanja, provjera je naših vjerovanja. Suosjećanje nije odluka oprezna razuma već poriv srca spremna da se ublaži patnja, da se pomogne potrebnika. Kako su varljive naše mjere darivanja, a kako je velika darovana marama! Veronika je jedna od nas. U njezinu rupcu više je ženska no muška logika. U njezinu istupu poriv je srca nespremna na kompromis bez vlastita sudjelovanja. Veronika nije Isusov učenik, a nije ni svjetina. Ona je glas savjesti, sućutna zauzetost i žena opredijeljena suosjećanja. Kristovo se lice uvijek otčitava na rupcima naših pomaganja, na sudjelovanjima bez zadnjih misli i bez sebičnih namjera. Kristovo lice utisnuto je na marame naših suosjećanja. (Molitva u šutnji) Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se! |
|
5. postaja: POMAGANJE - Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ Kada smo bolesni a netko nepoznat nam pruži čašu vode, približi stolić s hranom, previje nam ranu, presvuče nas – takva pomoć nas ispuni zahvalnošću i gane nas. Kad smo usamljeni, osumnjičeni, osramoćeni ili optuženi, a netko nama nepoznat se za nas zanima, naša je zahvalnost beskrajna. Jedno je pomaganje kada nam svima ide dobro, a drugo kad je tko usred muka i stradanja. A ako onoga tko pomaže to još i stoji novca, ugleda, dobroga glasa ili čak položaja pa i života – takvo pomaganje nema cijene – na tragu je Božjega sebedarja. Šimun Cirenac takav je netko, Isusu nepoznat, a pomaže mu nositi križ. Pred očima vojnika, pred svjetinom, pred rodbinom i 'poštenim ljudima' – uprljao je svoj dobar glas noseći osuđenikov križ na putu do stratišta. Nismo dobri ljudi dokle god se držimo prikrajka, dokle god jako pazimo na svoj dobar glas, dokle god nas ne boli bol patnika, dokle god se nismo umiješali da bismo pomogli nevoljniku. Nismo dobri ljudi ako nismo izučili umijeće pomaganja bez uzdarja, bez priznanja i pohvala. Cirenca je pomela povijesna pozornica, ali je upisan u patnju Sina Božjega. (Molitva u šutnji) Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se! |
|
4. postaja: SUSRETANJE - Isus susreće svoju svetu Majku Život nas nužno dovodi do susretanja. Katkad su ona lijepa i usrećujuća, katkad bolna i prepuna pitanja. Što je ljubav jača to su snažnija i naša susretanja. Kad je po srijedi patnja i kad su oči nakupina pitanja, naša su susretanja bolna, ali nužna pa i blagoslovna. Naši nas najbliži najviše vole i najviše bole. Pred patnjom voljenih nisu moguća skrivanja. Patnja ljubljenih dodiruje nas bolnije od vlastitih rana i od osobnih stradanja. Ova je zemlja prepuna bolnih susretanja. Živjeti znači i nužno susretanje s ranama. Marija i Isus – Isus i Marija. U tom bolnom času susreta patnja se još više prelijevala. Isusa je boljela bol u njezinim očima, Mariju je bolio Sin osuđen, popljuvan, trnovom krunom okrunjen, izmučen i vođen na mjesto raspinjanja. Otad je sudjelovanje u boli voljenih, ali i bliskih pa i dalekih poprimilo oblike sudjelovanja u patnji Sina Božjega. (Molitva u šutnji) Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se! |
|
3. postaja: PADANJE - Isus pada prvi put pod križem Pasti je ljudski. A ustati? U padanju ima nečeg što nas uči našoj istinskoj strukturi. Pad je katkad lijek našoj oholosti i egocentričnosti, ali je i posljedica naših osmjeljivanja. No, postoje padovi koji su uvjetovani i prouzročeni, koji su plod pomnog promišljanja. Postoje padovi do kojih dođe zakulisnim igrama, podmetanjima i varkama. Postoje padovi koji se žele, planiraju i izvedu. Takvi padovi višestruko su teži od onih koje je proizvela vlastita slabost i poneka obmana. Uvijek kad se nekoga baci na koljena pogaženo je njegovo ljudsko dostojanstvo, a time i ona božanska jezgra zajednička svim ljudima. Isusov pad prouzročili su svi dotad uključeni u njegovo suđenje, od svećeničkih glavara do Heroda, od Pilata do nahuškanog naroda, od šutljivih pristaša do bučnih pojedinaca. Tijelo popušta pred težinama zlog stanja, pred optužbama i mržnjama. Pad je logična posljedica nagomilanih zlih silnica. No, Isusova je volja posve odlučna. Otad su u njegov pad uključeni svi koje se htjelo rušiti i srušiti, koje se htjelo poniziti i ukloniti. Ustajanje je uvijek dokaz opredijeljenosti za neuništivu istinu do kraja – do posvemašnjeg stradanja i umiranja radi neprevarljivosti Božjih istina. A to je plod i vlastitih izbora i milosnog zahvata. (Molitva u šutnji) Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se! |
|
Svima nama riječi današnjeg psalama 137., Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona, nisu tek sinonim za simpatičnu pjesmu Bonny M, The rivers of Babilon: One su za nas nešto naše, duboko osobno, riječi koji nas podsjećaju na vrijeme kada smo (i doslovno) sanjali rodni dom, a do njega nismo mogli doći. Ali vratimo se mi Babilonskom progonstvu. Ono je - uz Izlazak iz Egipta (oko 1250. pr. Kr.), drugo rušenje Jeruzalema (70. godine) i naravno Shoahe (tj. holokausta 1939. – 45.) - jedno od najvećih kolektivnih iskustava židovskog naroda. To je bio povijesni događaj - Izraelci su bilo odvođeni u Babilon, od 597. do 581. pr. Kr., u nekoliko navrata. Kralj Kir dopustio im je povratak 538. pr. Kr. Povratak je, dakle, trajao oko 50 godina. Kad mi, danas, čitamo te tekstove nas ne zanima samo povijest i te davne godine. Nas zanima Božja poruka koju iz tih događaja možemo iščitati. Kakvo je to stanje u narodu kad nema više lijeka? Povijest svakog naroda jest krvava povijest. Okrenimo se malo oko sebe i pogledajmo u prošlost. Oko nas su krvave povijesti iračkog, ruandskog, palestinskog, alžirskog, vijetnamskog i tolikih drugih naroda u zadnjih desetak godina. Onaj tko se zgraža nad opisima krvave povijesti izraelskog naroda kakvog nalazimo u Bibliji slijep je čovjek koji ne vidi ili ne želi vidjeti ono što se i danas oko njega događa. No, je li zaista Bog taj koji tako krvavo kažnjava? Je li on, zaista, jedini pisac tog 137. psalma koji završava riječima: Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela! Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad! Od II. Vatikanskog sabora i dokumenata Dei Verbum (O Božjoj objavi) mi Stari zavjet shvaćamo i promatramo puno drugačije nego ranije. Stari zavjet nije isključivo povijesna knjiga koju se mora doslovno čitati i shvaćati (npr. da su svi stari patrijarsi od Adama do Noe imali po 900 godina kada su umrli). Danas vidimo bogatstvo u njegovoj slojevitosti i simbolici. Isto tako, nismo više obvezni promatrati Stari zavjet samo kao prethodnicu i pripremu Novome nego kao zasebno djelo mnogih autora. Autora koji pišu i govore o svim strahotama svoga vremena. Autori koji i Bogu daju, kako je bio običaj sve do rimskih vremena, mnoge ljudske crte. Ona koja nas danas nekako najviše zbunjuje jest Božja jarost i potreba za osvetom. I taj jarosni i osvetoljubivi Bog Starog zavjeta ostao bi vječna tajna za nove generacije koje čitaju te retke da doista nije došao netko tko je pokazao duh Staroga zavjeta, dao ključ za njegovo razumijevanje. Imao sam profesora na bogosloviji koji bi, kada studenti nešto važno ne bi znali objasniti, uzviknuo: "Učitelj u Izraelu, a to ne razumiješ!!!" parafrazirajući Isusa koji se upravo tim riječima obratio Nikodemu. Ipak, trebalo mi je puno vremena da počnem razumijevati i tu stranu Božje biblijske poruke. Isus koji nastupa sa svim autoritetom Božjeg Sina nakon što potvrđuje vrijednost Starog zavjeta pokazuje ono što mu treba dodati da bi se čovjek (a time i čovječanstvo) mogao mijenjati i postajati boljim: "Čuli ste da je rečeno starima: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu okreni mu i drugi. (...) Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone." (Mt 5,38-39; 43-44) Ta Isusova novost skandal je za Izraelce - i učene i neuke. Kako prihvatiti da taj naš jarosni, osvetoljubivi i isključivi Bog (uobičajene krive slike Boga koje nisu imali samo stari Izraelci; one su prisutne i danas u dušama i glavama mnogih kršćana) sada govori o ljubavi kroz usta ovog čovjeka koji kaže da je Sin Božji?! Ipak, nalazi se jedan dovoljno učen i dovoljno ponizan koji dolazi do Isusa. I on saznaje da se mora promijeniti, zaboraviti sve što je krivo naučio i "pokopčao" u svom životu. On, starac, mora se "ponovo roditi" da bi shvatio tko je Isus i što on donosi svijetu. On, "učitelj u Izraelu", ništa ne kuži. A čuti će nešto još nečuvenije. Taj prorok koji sada stoji pred njim dopustit će da ga razapnu da bi postao žrtva Ocu - jedna za sve - za spas svijeta. On će se dati kako bi se svi mogli spasiti pod jednim jedinim uvjetom - da se ne boje Istine, da se ne boje svojih vlastitih djela. Nikodem je, vjerojatno, otišao jako zamišljen od Isusa. Ali to nije zadnji put što ga susrećemo u Isusovom evanđelju. Nikodem dolazi - ovaj put javno - na Kalvariju pomoći oko Isusova pogreba. Je li već tu počeo polako shvaćati ono što mu je Isus govorio te noći? Kako je oživljen i spašen Kristovom milošću. Tu, ispod križa... |
|
2. postaja: PRISTAJANJE - Isus prima na se križ Je li podnošenje brutalnosti, sile i prijetnje kukavičluk? Pružanje otpora časna je čovjekova zadaća pa i obveza. No, dokle? Gdje je granica otpora? U zaustavljanju agresora? Na kojoj razdaljini i koliko ga dugo i čime držati tamo? Je li granica otpora u oduzimanju tuđih života? U ime koje humanosti, u ime koje pravde i kojih to božanskih zakona? Može li se ostati čovjek pred zatornom prijetnjom oružja, nepravde i mržnje? Može li se uopće pristati na prijetnju smrti i nije li to ludost i obmana? Isus pristaje na svoju osudu. Nije to hrabrost zdvojnosti nego unutarnja sloboda predanja u volju Očevu i njegov osobni čin pristajanja. Posve je izvan naših kategorija. Prihvatiti križ ne znači ne osjetiti njegovu težinu i stravu nego vjerovati da on ima smisla. Samo podnesena žrtva može pobijediti agresora. Samo se svjesnim izborom nenasilja zaustavlja kotač nasilja. I nije riječ o taktici niti o prikrivanju zadnjih namjera. Kod Isusa nije riječ o izrazu nemoći niti o rezignaciji. Riječ je o pristajanju na Božju volju i uz njegov plan, ma koliko to bilo zastrašujuće. Isusove ruke pružene prema križu izraz su najveće slobode – one koja pobjeđuje svijet – i temelj su novog poretka: pristajanja uz Božji plan. (Molitva u šutnji) Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se! |
|
Treća korizmena nedjelja Čitanja: Izl 20, 1-17 1 Kor 1, 22-25 Iv 2, 13-23 Biti tržnica ili Božji hram, to je alternativa. Svaka od tih slika izražava drugačije iskustvo sebe. Tržnica nas podsjeća na vrevu, na uzaludno nastojanje da zavladamo unutarnjim kaosom... Ona ukazuje na ljude koji su u grču iznutra, jer bi ih inače rastrgala unutarnja zbrka. Božji hram je širok. Ako o sebi razmatram imajući pred očima sliku Božjega hrama, tada ću doživjeti svoje dostojanstvo, svoju ljepotu. Jer znadem da Bog u meni prebiva... Izvještaj o izgonu iz hrama je spasonosna slika. Ako tu sliku usvojim u svojoj nutrini, iskusit ću spasenje koje je došlo po Isusu Kristu.» (iz knjige: Anselm Grün, Isus - vrata u život. Ivanovo evanđelje) Molitva Gospodine, smijemo biti hram u kojemu ti prebivaš. Podari nam sreću svoje prisutnosti i daj da spoznamo koliko je veliko naše dostojanstvo i unutarnja ljepota, koje imamo zato što nas ljubiš. Tebi hvala i slava dovijeka. Amen. |
|
Posti od neljubaznosti. Budi susretljiv prema drugima i prema samom sebi. Posti od srditosti i moli: „Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome.“ Posti od gunđanja i nezadovoljstva. Otvori oči za sve dobro koje te okružuje i raduj mu se. Posti od gorčine I budi zahvalan za ono što imaš. Posti od nestrpljenja i pretjeranih očekivanja, Prihvati ljude kakvi jesu. Posti od pesimizma, Traži i nalazi pozitivne stvari i događaje oko sebe. Pusti od pustih i nepotrebnih briga I usudi se imati povjerenja u Boga. Pust od jalove kritike, I učini nešto konstruktivno. Pusti od ogovaranja, I otkrij Isusa koji živi u ljudima. Posti od sebičnosti I otvori se svojoj okolini. Posti od osvetoljubivosti I pruži ruku pomirnicu. Post od nepotrebnih riječi. Saslušaj druge. Posti od želje za posjedovanjem i raduj se postojanju. Posti od ponavljanja pobožnih riječi I uroni u molitvu. Posti od oholosti I otkrij vrijednost ljudi koji te okružuju. Posti od nepravde I otkrij radost pravednosti. Posti od iskorištavanja drugih I cijeni njegov rad po njegovoj pravoj vrijednosti. Posti od lijenosti I učini nešto za društvo u kojemu živiš. Posti od neumjerenosti I svedi svoje potrebe na razumnu mjeru. Tvoj um i tvoje tijelo bit će zahvalni. Posti od bludnosti I otkrij ljepotu dostojanstva svoga i tuđeg tijela. Posti od škrtosti I otvori srce za potrebe onih koji imaju manje od tebe. Posti od zavisti I veseli se tuđoj radosti. Posti od površnosti I savjesno se posveti onomu što radiš. Posti od laži Otkrij ljepotu istine. Ona će te osloboditi. Posti o kruhu i vodi. To će ti sigurno pomoći. Čini drugomu Što je tebi drago da ti drugi čini. Ljubi Boga nadasve. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Tada će ti korizma donijeti ploda. |
|
|
|
Uz Tjedan solidarnosti s Crkvom u BiH Četrnaest postaja u glagolskim imenicama - četrnaest istina - četrnaest pouka Anton Šuljić Uvodna molitva Gospodine Isuse Kriste, učitelju života i svetosti, učitelju istine, podnošenja patnje i postizanja spasenja, u duhu želimo slijediti tvoj križni put s vjerom da nam u njemu otkrivaš smisao za naše živote, za naše patnje i križeve, za našu solidarnost sa svima koji pate te da nam otkrivaš smisao žrtve do naših pobjeda. Neka se sveti zalog tvoga križnog puta utisne u naše duše da bismo bili dionici tvoga spasenja. 1. postaja: OSUĐIVANJE – Isusa osuđuju na smrt Sumnjičavost rađa nepovjerenjem. Nepovjerenje je utočište predrasuda. Predrasude su prvi koraci do osuda, a osude su sotoniziranja, otklanjanja i uklanjanja onih u koje sumnjamo i u koje nemamo povjerenja. Osuditi nekoga znači ne približiti mu se, ne prepoznati ga, ne razumjeti ga i ne voljeti ga! Osude mogu zadovoljiti čak i ljudsku pravdu i pozitivne propise zakona. Ali tko da razumije Božju pravdu? I kako shvatiti osudu pravednika? Tko smije oprati ruke? Jesmo li sve učinili kada smo šutjeli? Jesmo li doista oprali ruke kada smo krivicu prebacili na drugoga? Isus je sam pred svojim sucem. Solidarni s njime, njegovi učenici i prijatelji, plahi su i skriveni do neprepoznavanja. Oni drugi svoju solidarnost izražavaju bučno i krvoločno. »Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor« - Isusov je poredak stvari i priznavanje jedine solidarnosti: one s Božjom voljom i s istinom njegovih zakona. Samo kad smo posve u Bogu možemo biti posve blizi i svijetu i čovjeku i sebi samima. Solidarnost, ako je istinita, nije sredstvo uljepšavanja nego jedina alternativa pred stvarnošću stradanja. Sve ostalo je izgovor i maska koju pokazujemo ljudima. Istina trajno stoji pred svjetskim Pilatima. Zaista: Što je istina? (Molitva u šutnji) Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se! |