|
Godišnji su odmori u tijeku i uglavnom smo ih, ovisno o materijalnim mogućnostima, povezali s putovanjima, s odlaskom u neko posve drukčije okruženje ili pak uz posve različite aktivnosti vjerujući da će nas odmaknuti od svakidašnjih briga. Prigoda je to, naravno, za one koji potječu sa sela da se vrate svojim korijenima; onima pak iz grada da se maknu iz tih katkad prenapetih i stresnih sredina. Studenti napokon mogu predahnuti od predavanja i ispita, đaci od školskih i izvanškolskih obveza, službenici od šefova, termina i papira, poduzetnici od tračanja i strahovanja za posao i zaradu, novinari od žurnih događaja i prekratkih termina... I Isus je znao da se ne može beskrajno naporno raditi. Svojim je učenicima, nakon što su po njegovu nalogu obilazili gradove i sela, savjetovao: “Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto, i otpočinite malo”. Samotno mjesto za godišnji odmor zapravo nije posvemašnja izoliranost, nego prije premještanje u neke druge stvarnosti za koje tijekom godine nemamo odviše vremena ili volje, odnosno izbor nekih drugih aktivnosti. Još je rimski car i filozof Marko Aurelije govorio o toj čovjekovoj potrebi. “Poslovi koji ti dolaze izvana, dolaze ti sa sviju strana. Ali ti dopusti sebi dokolicu da naučiš štogod dobrog i ne dopusti da te ponese životni vihor. Ludost je zamarati se cijelog života ne imajući pred sobom cilja na koji bi se upravilo sve djelovanje, svi otkucaji srca i sve misli”. Ako u izboru odmora ne želimo pogriješiti, tada će svako naše opredjeljenje za prirodu zapravo biti dobar izbor. “Priroda je jedina knjiga koja na svakome listu pruža zamašan sadržaj”, rekao je Goethe. Jedan drugi njemački mislilac, Öhlenschläger, pak kaže: “Priroda je najmudrija knjiga - s lijepim poukama na svakome listu”. No i dobra knjiga bit će dobar izbor. Talijanska poslovica kaže kako je “knjiga jedina beživotna stvar što može imati snove”. A na odmoru i sanjati treba. Osim toga, kako kaže Plinije Mlađi, “nema tako loše knjige, koja na neki način ne može koristiti”. U nas je u posljednje vrijeme bilo velikog procvata i raznovrsne ponude raznih ljetnih igara. Izbor umjetničkih priredbi svakako će biti nešto čime možemo obogatiti svoju dušu. Jer, kako kaže Friedrich Schiller, “umjetnost je desna ruka prirode”. No i izbor izrazito duhovnih sadržaja bit će osvježenje. To može biti hodočašće, neka duhovna obnova ili seminar, ili pak nešto sasvim osobne naravi - kakav god bio taj izbor, uvijek će nam koristiti. Njega takvih duševnih i duhovnih sadržaja zapravo su onaj odmak i ona osama koja nam treba i o kojoj govori Isus. Anton Šuljić |
|
Poneki ljudi nalaze izgovore za ne odlazak u crkvu. Evo kako bi ti izgovori zvučali kada bi ih upotrijebili kao izgovor zašto se ne kupamo. -Tjerali su me da se kupam kad sam bio mali. -Ljudi koji se kupaju su licemjeri. Misle da su čistiji od nas. -Postoji toliko mnogo vrsti sapuna. Ne mogu da se odlučim koji je najbolji. -Prije sam se kupao, ali mi je dosadilo pa sam prestao. -Pa perem se ja, ali samo za Božić, Uskrs i slično. -Niko od mojih prijatelja se ne kupa. -Kupat ću se kad budem stariji i prljaviji. -Nemam vremena. -U kupatilu mi nikada nije dovoljno toplo. -Ljudi koji proizvode sapun to rade samo zbog para. -Ne sviđaju mi se pjesme koje ljudi pjevaju u kupaoni. -Dovoljno se operem kad pada kiša, pa nemoram ići u kadu. -Znam kako ostati čist i bez kupanja. -Kad sam se posljednji puta kupao, netko me je uvrijedio. -Da l' se ja kupam, to je isključivo moja stvar i ja stim nikome ne smetam. -Znam neke ljude koji se svaki dan kupaju, pa svejedno smrde. -Ima mnogo čistih ljudi koji se nikada ne peru. -Ne vjerujem u sapun. Jednom sam sjedio sat vremena pored pune kutije sapuna i ništa. -Pranje su izmislili ljudi koji nisu znali ništa drugo osim znanosti. -Previše sam prljav da bih se oprao. -Mačke, psi, pilići se nikada ne kupaju, a opet su sretni. -Ljudi u povijesti su bili sretni sve dok im prodavači sapuna nisu nabili osječaj krivnje. -Kupanje je za žene i djecu. -Kupanje je za ljude koji su mnogo prljaviji od mene. -Kupaću se kad budem pronašao pravu kupaonu. -Vjerujem samo u ono što vidim, a bakterije nisam nikada vidio. -Ljudi trebaju da shvate da je u redu biti malo drukčiji. -Kupanje je bilo uredu u doba moje bake, ali danas ne. -Danas je popularno raditi prljavo, govoriti prljavo i izgledati prljavo. -Gledam na televiziji druge ljude kako se kupaju. -Doselio sam se prije šest godina i nisam još u'vatio priliku. -Jednom mi je od nekog sapuna izbila alergija. Od onda se više ne kupam. -Dan od kupanja je jedini dan kada imam dovoljno vremena da se naspavam. -Moja se žena dovoljno kupa za cijelu obitelj. -Kupanje je opijum za mase. |
|
Kad se Jeremy rodio, tijelo mu je bilo deformirano, sporo je mislio i bolovao je od kronične, smrtonosne bolesti koja je polagano uništavala njegov mladi život. Usprkos tome, njegovi su roditelji pokušavali njegov život učiniti što je moguće normalnijim pa su ga upisali u Osnovnu školu Sv. Tereze. S dvanaest godina, Jeremy je bio tek u drugom razredu jer nije uspijevao ništa naučiti. Njegova učiteljica, Doris Miller, često se ljutila zbog njega. Nije bio u stanju mirno sjediti, slinio je i ispuštao čudne glasove. Povremeno je jasno i razgovjetno govorio, kao da je zraka svjetlosti obasjala njegov pomračeni um. Jeremy je uglavnom uzrujavao svoju učiteljicu. Jednoga dana pozvala je njegove roditelje u školu na razgovor. Kad su Forresterovi sjeli u jednu učionicu, Doris im je kazala: ''Jeremyju je mjesto u specijalnom razredu. Nije pošteno prema njemu da ide u isti razred s mlađom djecom koja nemaju problema s učenjem. Između njega i ostalih učenika pet je godina razlike!'' Gđa Forrester je držala maramicu na ustima i tiho plakala dok je njezin suprug kazao: ''Gospođice Miller, u okolici nema takve škole. Jeremyju bi bilo veoma teško kad bismo ga ispisali iz ove škole. Znamo da mu se ovdje sviđa.'' Oni su otišli, a Doris je još dugo ostala sjediti u učionici, gledajući kroz prozor kako pada snijeg. Kao da joj se njegova hladnoća uvlačila u dušu. Htjela je razumjeti Forresterove. Konačno, njihovo je dijete smrtno bolesno. Ali nije pošteno ostaviti ga u razredu. Imala je osamnaestero djece koje je trebala nečemu naučiti, a Jeremy ju je u tome ometao. Štoviše, nikada neće naučiti čitati i pisati. Zašto i dalje gubiti vrijeme pokušavajući to? Razmislivši malo o tome, osjetila je grižnju savjesti. ''O Bože'', kazala je naglas, ''ja se žalim, a moji su problemi beznačajni u odnosu na probleme ove jadne obitelji! Molim te, pomozi mi da imam više strpljenja s Jeremyjem.'' Od toga dana pokušavala je ne obazirati se na zvukove koje je proizvodio Jeremy i na njegovo bezizražajno buljenje. A onda je jednoga dana, vukući nogu, on prišao njezinom stolu. ''Volim vas, gospođice Miller'', kazao je, dovoljno glasno da ga čuje cijeli razred. Dok su se djeca smijuljila, Doris je pocrvenjela. Promumljala je: ''Li...lijepo od tebe, Jeremy. Molim te, idi sad na svoje mjesto.'' Došlo je proljeće i djeca su s uzbuđenjem govorila o nadolazećem Uskrsu. Doris im je ispričala priču o Isusu i da bi naglasila kako proljeće znači početak novog života, svakom je djetetu dala veliko plastično jaje. '' Dakle,'' kazala im je, '' neka svatko ponese jaje kući i sutra ga donese ispunjeno nečim što simbolizira novi život. Jasno vam je?'' ''Je, gospođice Miller!'' povikala su djeca oduševljeno – sva osim Jeremija. On je samo pozorno slušao; njegove oči gledale su u njezino lice. Čak nije ispuštao ni uobičajene zvukove. Je li shvatio ono što je pričala o Isusu i uskrsnuću? Je li shvatio što moraju učiniti? Možda bi bilo dobro da nazove njegove roditelje i objasni im o čemu se radi. Te večeri, začepio joj se odvod u kuhinji. Nazvala je kućepazitelja i jedan sat čekala dok se nije pojavio i odčepio ga. Nakon toga, morala je otići u trgovinu, izglačati bluzu i sastaviti test za drugi dan. Jednostavno je zaboravila nazvati Jeremyjeve roditelje. Drugo jutro, devetnaestero djece došlo je u školu, smijući se i razgovarajući dok su stavljali jaja u veliku pletenu košaru na stolu gospođice Miller. Kad je završio sat matematike, došlo je vrijeme da se jaja otvore. U prvom je jajetu Doris pronašla cvijet. ''O, da, cvijet je zaista simbol novoga života'', kazala je. ''Kad biljka proviri iz zemlje, znamo da je došlo proljeće.'' Malena djevojčica u prvoj klupi, mahnula je rukom. ''To je moje jaje, gospođice Miller'', pohvalila se. U drugom se jajetu nalazio plastični leptir koji je izgledao kao pravi. Doris ga je uzela. ''Svi znamo da se gusjenica izmijeni i pretvori u prekrasnog leptira. Da, i to je novi život.'' Mala se Judy ponosno nasmijala i kazala, ''Gospođice Miller, to je moje!'' U sljedećem je Doris našla kamen obrastao mahovinom. Objasnila im je da je mahovina također simbol novog života. Billy se javio iz posljednje klupe. ''Tata mi je pomogao!'' zadovoljno je izjavio. Onda je Doris otvorila četvrto jaje. Zastao joj je dah. Jaje je bilo prazno! To je sigurno Jeremyjevo, pomislila je. Naravno, nije shvatio što treba učiniti. Da se bar sjetila nazvati njegove roditelje. Nije ga htjela uznemiriti pa je jaje polako odložila na stranu i krenula uzeti drugo. Odjednom se javio Jeremy. ''Gospođice Miller, nećete ništa reći o mojem jajetu?'' Doris je, uzbuđena, odgovorila: ''Ali Jeremy, tvoje jaje je prazno!'' Pogledao ju je u oči i blagim glasom rekao: ''Da, ali i Isusov grob je bio prazan!'' Vrijeme je stalo. Kad je došla k sebi, Doris ga je zapitala: ''Znaš li zašto je bio prazan?'' '' Da, znam!'' objasnio je Jeremy. '' Isusa su ubili i stavili u njega. Onda je došao njegov otac i izvadio ga iz groba!'' Zazvonilo je zvono za kraj sata. Dok su djeca uzbuđeno trčala na školsko dvorište, Doris je plakala. Njezina se hladnoća potpuno rasplinula. Tri mjeseca poslije, Jeremy je umro. Oni koji su došli na ispraćaj bili su iznenađeni kad su na njegovom lijesu vidjeli devetnaest jaja, sva prazna. Ida Mae Kempel |
|
Roditelji, ako želite upropastiti svoje dijete: 1. Ispunite mu svaku želju i tada ćete ga odgojiti u uvjerenju da se sav svijet okreće oko njega. 2. Kad izgovori neku psovku ili prostu riječ, nasmijte mu se od srca, pa će vaše dijete povjerovati da je veoma zabavno. 3. Nemojte mu nikada govoriti o moralu; ovo valja, ovo ne valja, ovo smiješ učiniti, ono ne smiješ,… Ne govorite mu o dužnostima i obvezama prema društvu, Crkvi… 4. Uvijek pospremajte za njim i oslobodite ga svake obveze. 5. Svađajte se stalno pred njim pa se neće začuditi da se bilo što dogodi u obitelji. 6. Dajte mu novac kad ga god zatraži i neka ga troši kako god hoće. Kad te vi patili, neka se ne pati vaša maza! 7. Ispunite mu svaku želju kad se radi o jelu i piću. 8. Uvijek budite na njegovoj strani kad ga netko napadne: nastavnik, profesor, vjeroučitelj, susjed,… tada ćete ga odgojiti u uvjerenju da nikada ne može biti krivo. 9. Kad upadne u kakve neprilike, recite da ste vi krivi i tako ćete ga osloboditi svake odgovornosti. Ako učinite 80% navedenoga, budite zadovoljni, postigli ste svoj cilj. Upropastili ste svoje vlastito dijete!? Ovih nekoliko preporuka i savjeta roditeljima ako žele upropastiti svoje dijete objavio je londonski Institut za pedagogiju i odgoj. |
|
Zaželio neki čovjek na zid svoje sobe objesiti sliku. Pronašao čavao, ali čekića nigdje. Pretražio cijelu kuću, podrum, garažu ... ali čekić kao da je u zemlju propao. Sjeti se tada da njegov susjed ima čekić i krene ga posuditi. Dok je kretao prema susjedovoj kući, pomisli: A što ako mi ne bude htio posuditi čekić ? Čini mi se da me jučer jedva pozdravio. Možda mu se žurilo. A možda je samo glumio kako mu se žuri, a u stvari ima nešto protiv mene. Ali što? Nisam mu ništa nažao učinio, mora da nešto umišlja. Da on hoće nešto posuditi od mene, ja bih mu bez problema odmah dao. A zašto on meni ne da? Pa zar je moguće odbiti vlastitom susjedu tako sitnu uslugu? Ljudi kao on baš čovjeku zagorčavaju život. Pa što on misli – da sam ovisan o njemu? Samo zato jer ima jedan običan čekić. Pa sad mi je stvarno svega dosta! I tako razmišljajući dođe do susjedovih vrata, pozvoni, susjed otvori i, prije nego uspije reći dobar dan, naš se čovjek izdere na njega: K vragu i ti i tvoj čekić! Možeš ga slobodno pojesti! Iz knjige: A što biste vi učinili? (Rijavec-Miljković) |
|
Mali Benjamin sjeo je za stol da napiše dragom Bogu pismo u kojem ga moli da mu podari sestricu. Pismo je počeo ovako: Dragi Bože, bio sam veoma dobar ... Stao je, razmislio. Ne, Bog mi neće povjerovati. Zgužvao je papir, bacio ga i počeo ponovno: Dragi Bože, uglavnom sam bio dobar... Opet je stao usred rečenice. Opet je počeo razmišljati. Boga to neće dirnuti. Zgužvao je pismo i bacio ga u koš. Potom je Benjamin otišao u kupaonicu i s držača uzeo veliki frotirski ručnik. Odnio ga je u dnevnu sobu i brižno ga raširio na kauču. Izravnao je sve nabore. Zatim je pošao do kamina i s njegovog okvira veoma oprezno skinuo kip Majke Božje. Često je vidio i gledao kako majka brižljivo briše prašinu s kipa. Više puta su mu roditelji kazali da kip smije gledati, ali ga ne smije dirati. Sada ga je uzeo sa svom dužnom pažnjom. Benjamin je nježno položio kip nasred ručnika i brižno ga zamotao. Potom je sve omotao gumenom vrpcom i donio na stol. Zatim je uzeo još jedan list papira i počeo Bogu pisati treće pismo. Glasilo je ovako: Dragi Bože, želiš li ponovno vidjeti svoju majku ... |