PUT DO DJEČJEG SRCA

Andrija se bezvoljno vukao ulicom. Nije mu se nimalo išlo u kupnju božićne jelke, ali je pred onolikim navaljivanjem svojih ukućana naposljetku morao popustiti. Jedva se uspio otresti svoje djece koja su htjela poći zajedno s njim. Samo bi mu još trebalo to da ga vlastita djeca uvjeravaju kakvu da jelku kupi. Put do tržnice vodio ga je kroz park. Vrijeme je bilo vrlo blago, gotovo proljetno, i on sjedne na klupu da predahne i od svojih ukućana i od predstojeće trgovine.

- Ovo vrijeme nije normalno – zaključi. – Jedva što je prošla jesen, a eto proljeća… ali, zapravo, što je danas još uopće normalno?! Sve se u svijetu preokrenulo. Zašto da vrijeme bude izuzetak? Čovjek više s ničim ne može sa sigurnošću računati. Na svakom ga koraku čeka novo iznenađenje. I sva su ona daleko od toga da bi bila ugodna. A sada još i Božić!



Nekada je to još i imalo smisla. No, već je dugo otkako se i taj dan posve otrcao. Sve se svelo na jurnjavu, zvjezdice, svjećice, ljubazne osmijehe i čestitke, posjete onima koji bi najviše voljeli da ne dođeš, a ako ne dođeš, to ti u svakoj prilici predbacuju…



I ti darovi… Ima li još išta što nisam darovao? Svake godine nešto novo, a sve su već ideje, sve mogućnosti iscrpljene. Čovjek, jednostavno, više ne zna što bi darovao.Kako da izmislim ono čega nema? Kako da se dosjetim još nečega nepotrebnog, beskorisnog, da mi ne bi prigovarali kako ne marim, kako sam bezosjećajan. E, budi sam pametan! Da poludiš!



Uto se klupi na kojoj je sjedio približi neki krupan čovjek u pohabanoj odjeći, neuredan pritom, pomalo trom od svoje težine pa, prethodno dobro odmjerivši, tresne na klupu tako da je ona, a i Andrija na njoj, vidno podrhtala. Čovjek zadovoljno uzdahne pa iz jednog džepa preširokog, mjestimice razderanog kaputa, izvadi komad kruha, a iz drugog narezane slanine te se posveti njima.

- E, da mi je još luka! – reče poluglasno.

Andrija se pomalo odmicao rubu klupe, vrebajući, bar pred sobom, dovoljno prikladan trenutak da ustane i izbavi se iz ove nelagode. I upravo kad je nakanio ustati, začu neznanca kako mu se obraća.

- Nikada još nismo imali ovakva Božića – reče brišući usta jednim pa drugim rukavom.

- Božić ko Božić – pokuša Andrija zaključiti razgovor.



No čovjek je očito bio željan razgovora. Ili je, naprosto, uživao u svojem glasu.

- Da su svi isti, zašto bi ih trebalo toliko? – upita.

- Pedeset ili stotinu u jednom životu, isto je – nevoljko će Andrija. – To čovjek ne bira.

- Moja je stara, pokoj joj duši – reče čovjek. – često govorila: "Svakom je danu potreban bar jedan Božić, inače nemaš čemu živjeti. Ali Božić ne pada s neba. Njega treba pripraviti." Ali Božić ne pada s neba. Njega treba pripraviti.

- I kako ga vi pripravljate? – podsmjehne se Andrija.

- Znate kako to već izgleda – razveze čovjek. – Štala, magare, vol, pastiri, dječak i njegovi roditelji…Čini mi se da meni najviše paše da budem magarac… Iako kažu da su takvi kao što sam ja, koji se ni za što ne brinu previše i kojima je sve jednostavno, na neki način namagarčeni… ili da ih je, bar, lako namagarčiti. A ja bih rekao da su oni kojima je sve teško, i mučno, i koji od svega zaziru, volovi. Kao vi, ne zamjerite…



Andrija poželi da ne ostane dužan na tu drskost, ali se suzdrži.

- Niste rekli kako vi pripravljate Božić – izusti.

- Ah, da – reče čovjek Andriji, zahvalan što ga je podsjetio. – Znate, ja vam nisam prosjak, iako vam možda tako izgledam. Ja živim od toga što radim po tuđim vrtovima i dvorištima. Zimi cijepam drva, nosim ljudima ugljen iz podruma u stan…

- Što mi to govorite? – stade se braniti Andrija.

- …ali to ste pitali. – opravda se čovjek. Nego da vam kažem. Mene neki uzimaju za posao iako im nemam što uraditi. Više je to zato da bi imali s kime porazgovarati. Ali što uradim, pošteno uradim. A u ovo vrijeme, prije Božića, još poštenije. I manje im naplatim nego obično. I kažem im: Božić je, trebat će vam. A oni mi daju i više nego inače. I oni koji slave i oni koji ne slave. I oni koji se stide što slave i oni koji se stide što ne slave. Znate, ljudi su ljudi. No, nije stvar u drvima i cijeni. U drugome je.

- Nego, vrijeme mi je – čovjek se iznenada prekine. – Nisam još sve obavio.

- I još jednom, ne zamjerite – reče pa s naporom usta i ode ne žureći.

Andrija osta zbunjen.



- Kako ti se neki lako uvale u život – zaključi. – S pola snage… a lako je njemu. On se ni o kome i ni za što ne mora brinuti. Što će onda nego mudrijati?

Kad se već počelo mračiti, Andrija usta i pođe prema tržnici. Bio je mrzovoljan i odjednom je poželio što prije obaviti tu muku. Nije mu se dalo zalaziti u vrevu na tržnici, pa prvoga prodavača upita za prvu jelku:

- Pošto je?

Prodavač mu reče cijenu, na što se on već maši novčanika, kad kroz njega prođe glas:

- „Ali nije stvar u drvima i cijeni. U drugome je…"

- Ne, nije stvar u jelci…Ali zašto da ne pokušam? – odluči u trenu.

- Ne, ne bih taj – reče prodavaču. – Imate li neki ljepši, veći, čvršćih grana… Znate, nije svejedno kakav je raspored grana… Volio bih da potraje…



Više od sat vremena obilazio je prodavače i jelke dok se naposljetku nije odlučio…

- Već smo pomislili da si zaboravio zbog čega si otišao od kuće – dobroćudno mu reče žena kad se pojavio s jelkom – a ti stižeš s čitavom šumom.

- Joj, kako je velik – oduševila su se djeca.

- A kamo ćemo s njim? – vedro mu se začudi žena.

- Nećemo moći proći kraj njega…

- Ništa – spremno će Andrija – Onda ćemo letjeti oko njega. Za Božić to valjda i priliči?!

I odmah im ispriča o susretu i o svemu što se zbilo.

- Tata – odluči se djevojčica. – A jesi li pozvao stričeka da sutra dođe k nama, da zajedno kitimo bor?

- Ne, nisam se ni sjetio – reče joj Andrija. – Oprosti… to bi baš bilo lijepo.



Sutradan, u rano badnje poslijepodne, Andrija je nervozno šetao parkom. Šetao je sve dok se nije počeo hvatati mrak, ali onaj prosjak ili mudrac, što li već bijaše, nije se pojavljivao. Andrija s osjećajem gubitka pođe kući.

- Što se dogodilo? – zabrine mu se žena vidjevši ga pokunjena.

- Htio sam naći onog od jučer, ali nisam uspio – potuži se Andrija.

- Važno je što si se potrudio – opravda ga žena. – Nego, dođi da zajedno kitimo bor.



Uvečer je Andrija promatrao svoju djecu kako blaženo snivaju. Osjećao je kao da se u njima, a i u njemu, te večeri nešto rodilo. Nešto neizrecivo, nešto posve neznatno, ali nešto bez čega bi život odsada bio nezamisliv. Uto mu žena priđe s leđa i nježno ga zagrli.

- Vidiš, sve je dobro – reče. – Večeras su uz Isusove jaslice vol i magarac bili u jednome liku.

Andrija je zahvalno pogleda i zausti da nešto kaže, ali nije nalazio prave riječi. Osjećao se kao začuđeno dijete u nekom novom svijetu.



Stjepan Lice

Od srca želimo

SRETAN BOŽIĆ

svima

velikima i malima!!

Na ovom svijetu žive dvije vrste ljudi.

U Palestini postoje dva jezera.