|
Kod jedne bogate obitelji su se zaustavila dva putujuća anđela kako bi prenoćili. Obitelj nije bila gostoljubiva i poslali su anđele u jednu malu hladnu prostoriju koja im je služila kao podrum iako su imali gostinjsku sobu. Nakon što su sami prostrli ležajeve, stariji anđeo je vidio rupu u zidu i zazidao je. Mlađi ga je upitao, zbog čega im je popravio rupu kad su ih tako loše smjestilia, a stariji anđeo je odgovorio: “Stvari, gotovo uvijek, nisu onakve kako izgledaju”. Sljedeće večer su stigli do jedne veoma siromašne kuće. Ljubazni domaćin i njegova žena ponudili su im da podijele večeru i prepustili im svoj krevet da se odmore i naspavaju. Kad su se dva anđela sljedećeg jutra probudila, našli su domaćina i njegovu ženu u suzama. Njihova jedina krava, njihovo jedino blago, ležala je mrtva u dvorištu. Anđeli su nastavili svoj put, a onda je mlađi anđeo, veoma bijesno prigovorio starijem, kako je tako nešto mogao dozvoliti. Prvi domaćin je imao sve, pa si mu čak i rupu na podrumskom zidu popravio, a ovaj drugi domaćin, koji gotovo ništa nema i usprkos tome nas je veoma ljubazno primio i ugostio, da nam je čak ustupio i svoju postelju, dozvolio si da njemu crkne jedina krava. Stariji anđeo mu odgovori: “Kada smo bili u hladnom podrumu, opazio sam da se unutar one rupe krije davno zakopano blago, i popravio sam rupu, jer je domaćin veoma pohlepan i to blago bi ga učinilo još gorim. Prošle noći dok smo spavali u domaćinovom krevetu, došao je anđeo smrti po njegovu ženu i ja sam ga umolio da uzme kravu umjesto žene. Stvari, gotovo uvijek, nisu onakve kako izgledaju”. Stoga ne zdvajaj kad u tvom životu nije sve onako kako ti misliš da treba biti nego imaj povjerenja u Onoga koji je tvoj život pokrenuo u postojanje. |
|
- Je li čovjek učinio nešto veliko za opću stvar ako je izlio lončić vode u more? - upita Starca domaćin u nekoj kući. - Doista, treba znati gledati svijet - uzdahne starac. - Nije li more o kojem ti govoriš zapravo čovječanstvo? - Pa, jest! - odgovori čovjek. - Lončić vode za čitavo čovječanstvo je premalo, ali za žedna čovjeka je ponekad ne samo dovoljno, nego presudno. Mnogi ljudi i ne slute kolike bi sudbine bile ukrašene osmijesima umjesto bolovima da su oni u pravo vrijeme izlili u veliko more svoj lončić vode… |
|
Hrvatski naziv korizma dolazi od latinskoga korijena quadragesima, što znači četrdesetdnevnica. Od 5. stoljeća u središtu priprave za Uskrs je post, a budući da nedjeljom nitko ne treba postiti, početak vremena posta pomaknut je u 6. ili 7. stoljeću sa šeste nedjelje prije Uskrsa na srijedu koja je prethodila toj nedjelji. Pepelnica ili Čista srijeda i Veliki petak jedini su dani u godini kada Crkva propisuje strogi post i nemrs. Post, koji je propisan za Pepelnicu i Veliki petak, znači da se katolici od 18. do 60. godine života (s izuzetkom bolesnika) taj dan smiju samo jednom do sita najesti, što ne isključuje i druge oblike odricanja (gledanje TV, izbjegavanje zabava i sl.). Nemrs, koji je propisan za sve petke u korizmi, znači odricanje od mesa toplokrvnih životinja, a obvezuje sve vjernike koji su navršili 14 godina. Za sve katolike Crkva u korizmenom vremenu propisuje “molitvu, post i dobra djela”. Tko post shvati kao zakon, dovoljno je da izvrši to što Crkva od njega traži. No, sasvim je normalno da će svaki vjernik daleko ozbiljnije shvatiti taj poziv Crkve na post, pokoru i nemrs. Crkva se nada da će svaki vjernik strože postiti, možda ništa ne jesti ili pak o kruhu i vodi proživjeti taj dan. Brojni se kršćani u korizmi odreknu svih 40 dana nečega što im je osobito drago, npr. mesa, alkohola ili cigareta. Neki su se, upravo odričući se u korizmi, uspjeli osloboditi ovisnosti o drogi. Ima onih koji odluče da će u korizmi ranije ustajati i da neće gledati televiziju. Ozbiljni kršćani u korizmi ne slušaju zabavnu glazbu nego klasičnu i ozbiljne govorne programe. Neki si kršćani zadaju osobitu pokoru, odluče osloboditi se nekoga grijeha i pogreške, u svoj život nastoje uvesti neku korisnu naviku. Tijekom korizme pokušaju biti vrijedni u poslu, samozatajni, strpljivi prema svojini ukućanima, šutljivi i vrijedni. Velik broj kršćana odluči da će u korizmi svaki dan desetak minuta čitati Sveto pismo. Brojne su obitelji koje u korizmi odluče da će navečer uvesti obiteljsku molitvu, ili da će svaku večer zajednički u obitelji moliti krunicu. Jedni odluče na početku i na kraju korizme dobro se ispovjediti, i tako u te dane biti osobito čistima. Djeca obično odluče da će se tih dana odreći slatkiša i bombona, da će se odreći nekih igara koje su im smetale da napisu školske zadaće. Ima mladića i djevojaka koji će se u korizmi odreći izvanjskih načina izražavanja svoje ljubavi, poljubaca i zagrljaja, ima bračnih drugova koji odluče da će u korizmi govoriti jedno o drugom samo pozitivno i dobro. Neki odluče svaki dan, ili pak nekoliko puta tjedno, poći na svetu misu. Drugi pak odluče na početku korizme da će svaki dan naći pola sata vremena za molitvu, za razgovor s Bogom, za ozdravljivanje svoga duha, za liječenje svoje savjesti, intelekta i srca. Svi su dakle pozvani da u korizmi nešto posebno naprave, da zaoru neku osobitu brazdu svoga života, i posiju novo sjeme u svoje dane, mjesece i godine. Nad svima, već na Pepelnicu, lebdi Isusova riječ koja zove: "Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti". Zato se i kod posipanja blagoslovljenim pepelom na Pepelnicu kaže onome koga se pepeli: "Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti". Ili pak druga rečenica: "Obrati se i vjeruj Radosnoj vijesti". Pepelnica je ostala kao spomen na pokoru koju su činili Židovi tijekom svoje povijesti. Veliki sveci i pokornici Starog zavjeta znah' su se obući u kostrijet od grube konoplje, posuti glavu pepelom, i leći u prah u znak da su sagriješili i da žele popraviti svoj život. Prah označuje da je čovjek bez Boga samo gomila praha koja se raspadne i zauvijek nestane. Tek u Božjoj svemoći i ljubavi taj prah postaje čovjekovo tijelo i duša, i neraspadljiv, besmrtan i vječan. Zato taj prah koji se zove čovjek i koji je smrtan i loman treba neprestano Božju prisutnost i snagu Duha Svetoga da učini čovjeka nepobjedivim i besmrtnim. Vrijeme priprave za Uskrs završava na Veliku subotu, točnije Vazmenim bdjenjem, a sama korizma traje do Vazmenog trodnevlja. 40 dana je izabrano prema novozavjetnom zapisu o Isusovu 40-dnevnom postu u pustinji, no simbolički se uz taj broj vezuje i 40-godišnje putovanje Izraela u obećanu zemlju. Crkva ističe kako korizmeni post ne znači samo odricanje od ukusnih, mesnih i začinjenih jela, nego ponajprije prekid sa svakodnevnim lošim navikama. Post je ponajmanje sredstvo kozmetičkog karaktera i u njegovu bitnu sastojnicu ubraja se duhovni značaj pokorničkih djela. Korizma koja počinje na Pepelnicu vrijeme je velikih obećanja i nada. Tada bi trebalo napraviti zaokret života. Najprije odreći se grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su te povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drugačiji čovjek, svet, da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv. Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova uskrsa i nade u naš, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti. U svojim korizmenim porukama katolički biskupi diljem svijeta pozivaju vjernike da u vrijeme priprave za Uskrs više promišljaju svoju vjeru i pripadnost Kristu, učvrste svoju povezanost sa Crkvom te da se više posvete svojoj obitelji i ljudima oko sebe, posebno onima kojima je na bilo koji način potrebna pomoć. Vjernici su pozvani da novac i druga sredstva koje su prikupili u dane posta i nemrsa daruju za dobrotvorne svrhe namijenjene onima koji su u nevolji, a u Zapadnim zemljama uobičajene su i korizmena prikupljanja za potrebite. preuzeto s portala Križ života |
|
Što je zajedničko Danu života i karnevalu? Prve nedjelje u veljači Crkva slavi Dan života. Premda se katkad naprasno uvjerimo koliko znade biti jeftin, čak prezren i uništavan, život je ipak najveća vrijednost i neprocjenjiv dar. "Životu je cijena previsoka", zapisao je još starozavjetni psalmist, a evanđelist Ivan u prologu kaže kako "život bijaše ljudima svjetlost". U središtu je, dakle, današnje proslave tajna života koja nas prethodi i nadilazi, kojom se Bog nastavlja priopćivati i stvarati svijet. Od te tajne zadrhti sav naš krhki smisao i pretvara se u zahvalni pjev duše koja smije sudjelovati u božanskoj zbilji objavljivanja. Vjernici polaze od tih premisa i svoje zahvalno slavlje usmjeruju s jedne strane prema Bogu, a s druge strane prema svemu stvorenom, ponajprije prema kruni stvorenoga svijeta čovjeku, uključujući, naravno, i zahvalu za vlastiti život. Biti zahvalan i biti u službi života zapravo je temeljno određenje čovjekove religiozne jezgre. Kršćanski gledano, to je temelj i čovjekova prijateljskog odnosa prema sebi, prema drugima i prema stvorenom svijetu. Ovom, dakle, proslavom Crkva ne želi u prvi plan staviti grijehe protiv života. To uspješno čini dobar dio medija, ali i svećenika-moralizatora. Na današnji dan Crkva bi željela podupirati pojedince i institucije koji promiču život, koji mu služe i stavljaju ga na posvećeno mjesto. Ističem dio poruke za Dan života biskupa Župana: "Veliku ulogu i odgovornost imaju državne ustanove koje mogu poticajnim mjerama i sredstvima omogućiti obiteljima da dostojno žive i s više djece. Već postoje pozitivne mjere, odluke i nastojanja s državne strane, pa vjerujemo da će hrvatsko zakonodavstvo još više prepoznavati obitelj kao temelj stabilne sadašnjice i dobre budućnosti. Nadamo se da će i sredstva društvenog priopćavanja sve više postajati svjesna svoje utjecajne uloge u pozitivnoj promociji obitelji. Treba pohvaliti one poslodavce koji poštuju dostojanstvo žene i ne postavljaju im diskriminacijske uvjete pri zapošljavanju." Ipak, kako uz ove afirmativne naglaske preskočiti današnji karneval? Povezuje li što te dvije, reklo bi se, oprečne stvarnosti? Uza sva prerušavanja, što se može povezati i s čovjekovom praželjom da zahvati cjelinu postojanja i svih mogućnosti, karneval je i izraz životne veselosti. A veseliti se životu uključuje i određenu kultnu dimenziju. Maškara na stanovit način hoće reći: mogli smo biti još mnogo toga što nismo postali. Život je obilovao mogućnostima. Ipak, ono što naznačuje a ne ostvaruje karneval, ponudit će nadolazeća korizma, a osobito Vazam kao ostvarenje naših mogućnosti. I tako dok smo u ovome životu. Anton Šuljić preuzeto ODAVDE |