PUT DO DJEČJEG SRCA

14. postaja: NADANJE - Isusa polažu u grob

Je li grob naša posljednja stanica? Pred tim se pitanjem odmjerava čitava naša egzistencija. Ako su grobišta ona mjesta gdje prestaje svaka misao o zemlji u kojoj tražimo spas, tad mogu biti i mjesta misli o zemlji u kojoj tek treba niknuti novi klas: Pšenični klas u brazdu posijan – za vječni život, za vječni spas. Tko i kako da zaustavi nadanje – izniklo iz nas uza samu smrt i stradanje?

Isus je položen u grob. Zemlja je u svoja njedra primila Njega po čijoj je riječi stvorena. Sa svijeta je uklonjen, maknut je sa zemljovida i sakrit u grob Onaj koji je došao da čovjek ne bude rob. Sve čim je ikad rodila, zemlja je po Njemu, stostruko više i bolje, ponovno dobila. Ni čvrst kamen, ni straža, ni mrak više ne mogu zaustaviti proboj vazmenog svjetla s golgotskog obronka. Vjerom prilijepljen uza nj svaki će čovjek sići u grob i kroz grob će moći proć. Neće to spriječiti ni smrt, ni kamen, ni grob ni noć.

Molitva

Isuse, Sine Oca vječnoga, nekoliko smo trenutaka proveli slijedeći te na Tvom križnom putu. U školi tvoga spasonosnog križa otkrivaš nam smisao naših vlastitih križeva i približavaš nas onima kojima je on teži nego naš. Neka se s Tvog križa na sve nas izlije milost tvoje pobjede da bismo, slijedeći Tebe, u Tebi našli spas – jer ti živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

13. postaja: UKLANJANJE - Isusa skidaju s križa

Kada se dijelimo od dragih, osim same smrti koja je prekid ovoga života i koja nas od njih rastavlja, slijedi još jedna bolna stanica: uklanjanje iz naših prostora. Uklonjeni sa svijeta, uklonjeni da ne bi nastupila zaraza, uklonjeni su i od pogleda i od dodira, uklonjeni su od ovog postojanja - u svijet kojemu ipak nema trajanja. Bol koju doživljavamo zbog uklanjanja u sebi sadrži nešto od naših postupnih udaljavanja i konačnoga dijeljenja. Do njega i nas vodi put preko nužnog uklanjanja. Uklanjanje je majka novoga rađanja.

Uklonjen iz ljudskog društva, uklonjen iz zavičaja i iz svoga naroda, uklonjen iz hrama i od prijatelja, Isus se sada uklanja i s križa jer slijedi subota… On koji je gospodar subote, on koji je temelj blagdana u ime blagdana se uklanja… Uklanja se onaj kojeg ni subota nije spriječila da uskrisi mrtvoga… Uklanja se onaj koji je čitava života tražio izgubljenoga… Uklanja se da ne bi bio smetnja, da ne bi bio zapreka slavljenja. Paradoks toga uklanjanja temelj je novog, božanskog okupljanja. Ali grob je nužna stanica.

11. postaja: PRIKIVANJE - Isusa pribijaju na križ

Bojimo se boli, prikovanosti uz krevet, ovisnosti o drugima. Bojimo se trenutka u kojem više neće biti izbora. Prikivanje uza samu smrt teška je čovjekova sudbina. Umiranje nije naš izbor. Ono je posljedica ovoga i ovakvog zemaljskog trajanja. Da ne postoji nada u život, da nema Božjih obećanja naša bi umiranja bila strašna i nepodnošljiva zbilja. Kad-tad doći će čas i našega prikivanja. Kakva će nam tada biti mjera i hoće li se iz prikovana tijela vinuti duh pročišćen i slobodan?

Nezamisliva bol Isusova prikivanja na križ odmiče i naše oči od prizora i našu maštu od predočavanja. A njegova je bol bila bol pravednika, bol Sina Božjega. »Ima li boli kao što je bol moja?« - davni je navještaj koji je odjekivao toga šestog časa obroncima lubanjskog brijega i odjekuje sve do naših sela i gradova. A još je strašnija Isusova napuštenost čak i od Oca na nebesima. Prikovan na križ, skupljen u bol i predan smrti Isus je u sebi skupio svaki naš strah, svu našu prikovanost u bol. Pred križem Kristovim još ostaje samo gust mrak i nada u jedini mogući spas.

10. postaja: OGOLJIVANJE - Isusa svlače

Pred vječnošću svi smo prolazni. Ništa nas ne može zaustaviti u ovome postojanju. Sustavnu razgradnju nije moguće zaustaviti. Sve što dobivamo postupno gubimo. Blijedi naš razum, tupe osjeti, izumiru stanice – uspinjemo se i padamo i ovdje nam nije dano mjesto stalnog boravka. Sve što gradimo ili posjedujemo, sve čega se grčevito držimo, sve na što se ili na koga se vežemo – sve postupno napuštamo. Bića smo sustavnog ogoljivanja. Ostaje nam tek duša, neprolazna i stamena – za vječnost stvorena.

I Isusu oduzimaju sve: slobodu, dostojanstvo, odjeću pa i sam život. Posve je gol. Dotle je došlo da je i sam Božji Sin morao iskusiti sudbinu ogoljivanja do doslovnih i najdrastičnijih granica. Ipak, Isus je postojan u svijesti da mu se ne može ubiti duh. Njegova je duša spremna na prelazak granica. »Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa« - njegov je odgovor na trajni čovjekov proces lišavanja, ali i navještaj novoga stvaranja. Nakon svih gubitaka, nakon razgradnje i ogoljivanja ostaje samo ta stvarnost i samo ta istina.

9. postaja: IZNEMAGANJE - Isus pada treći put pod križem

Kad se topi snaga, kad se duh lomi pred naletom zlih sila, kad tijelo popušta i kad se približava kraj – iznemaganje postaje zastrašujući egzistencijalni doživljaj, a onda redovito slijedi novi, prijeteći pad. Onome tko je iznemogao od borbi, od posrtanja i padanja, od bolesti i sukoba, od stalnog nošenja tereta i izdržavanja, ponovni pad je strašna prijetnja posvemašnjeg posustajanja, gubitka bitke i pobjede smrtnog anđela. Postoji li i tada nada u spas?

Isusov je treći pad u sebe skupio iznemoglost čovječanstva, neuspjeh svakog našeg konačnog rješenja patnje i ljudske nade u spas. Njegovo mučno ustajanje, teturav hod, prigrljen križ i korak usmjeren spram golgotskog brijega – i naša je snaga usred svih ovih iznemaganja. Krist je svoju mjeru iznemoglosti nosio do kraja; odlučio je popiti svoj kalež žuči - i postati učitelj naših izdržavanja, nošenja križeva i predana umiranja. Iznemaganje je crta razdvajanja. Nakon nje još ostaje samo povjerenje u božansku milost spasenja.

8. postaja: TJEŠENJE - Isus tješi jeruzalemske žene


Tješenje je čin ljubavi i vjere. Ono je izraz unutarnje slobode i nagnuće je srca koje suosjeća. Tješenje tužnih i ucviljenih dokaz je najdublje ljudskosti koja onoga koga se tješi ne ponižava, a u onome koji tješi ne budi osjećaj nadmoći već osjećaj zajedničke nemoći. A u zajedničkoj nemoći, uobličenoj u utjehu, događa se blagoslov solidarnosti i izmjena težina, ali se stvara i prostor za otvaranje novih, božanskih obzora. Tješenje je majka nade, a nada je čovjeku potrebna čak i tada kad izgleda da je svaka nada izlišna. Tješiti znači biti čvrsto usidren u nadi protiv svake nade, sve ako se nazire i kraj. Vjera u Onoga od kojega je sve i za kojega je sve, postojbina je tješenja i nepojmljivog nadanja.

Isusovo tješenje jeruzalemskih žena i više je od toga. Ono je izraz božanskog korijena svakog ljudskog tješenja. On sam bio je žedan utjehe, pomoći i suosjećanja, no, upravo On – pogođen strašnim bolima, osuđen i izmučen, vođen u smrt raspinjanjem – On postaje tješitelj i darovatelj novog, božanskog lijeka našim gubicima. Kako je tanka crta koja dijeli neutješnost i ljudsko samosažalijevanje od božanskog čina tješenja! »Tješite, tješite moj narod!« - pouka je s jeruzalemskih ulica.