Pred vječnošću svi smo prolazni. Ništa nas ne može zaustaviti u ovome postojanju. Sustavnu razgradnju nije moguće zaustaviti. Sve što dobivamo postupno gubimo. Blijedi naš razum, tupe osjeti, izumiru stanice – uspinjemo se i padamo i ovdje nam nije dano mjesto stalnog boravka. Sve što gradimo ili posjedujemo, sve čega se grčevito držimo, sve na što se ili na koga se vežemo – sve postupno napuštamo. Bića smo sustavnog ogoljivanja. Ostaje nam tek duša, neprolazna i stamena – za vječnost stvorena.
I Isusu oduzimaju sve: slobodu, dostojanstvo, odjeću pa i sam život. Posve je gol. Dotle je došlo da je i sam Božji Sin morao iskusiti sudbinu ogoljivanja do doslovnih i najdrastičnijih granica. Ipak, Isus je postojan u svijesti da mu se ne može ubiti duh. Njegova je duša spremna na prelazak granica. »Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa« - njegov je odgovor na trajni čovjekov proces lišavanja, ali i navještaj novoga stvaranja. Nakon svih gubitaka, nakon razgradnje i ogoljivanja ostaje samo ta stvarnost i samo ta istina.