Je li grob naša posljednja stanica? Pred tim se pitanjem odmjerava čitava naša egzistencija. Ako su grobišta ona mjesta gdje prestaje svaka misao o zemlji u kojoj tražimo spas, tad mogu biti i mjesta misli o zemlji u kojoj tek treba niknuti novi klas: Pšenični klas u brazdu posijan – za vječni život, za vječni spas. Tko i kako da zaustavi nadanje – izniklo iz nas uza samu smrt i stradanje?
Isus je položen u grob. Zemlja je u svoja njedra primila Njega po čijoj je riječi stvorena. Sa svijeta je uklonjen, maknut je sa zemljovida i sakrit u grob Onaj koji je došao da čovjek ne bude rob. Sve čim je ikad rodila, zemlja je po Njemu, stostruko više i bolje, ponovno dobila. Ni čvrst kamen, ni straža, ni mrak više ne mogu zaustaviti proboj vazmenog svjetla s golgotskog obronka. Vjerom prilijepljen uza nj svaki će čovjek sići u grob i kroz grob će moći proć. Neće to spriječiti ni smrt, ni kamen, ni grob ni noć.
(Molitva u šutnji)
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
Molitva
Isuse, Sine Oca vječnoga, nekoliko smo trenutaka proveli slijedeći te na Tvom križnom putu. U školi tvoga spasonosnog križa otkrivaš nam smisao naših vlastitih križeva i približavaš nas onima kojima je on teži nego naš. Neka se s Tvog križa na sve nas izlije milost tvoje pobjede da bismo, slijedeći Tebe, u Tebi našli spas – jer ti živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.