Bojimo se boli, prikovanosti uz krevet, ovisnosti o drugima. Bojimo se trenutka u kojem više neće biti izbora. Prikivanje uza samu smrt teška je čovjekova sudbina. Umiranje nije naš izbor. Ono je posljedica ovoga i ovakvog zemaljskog trajanja. Da ne postoji nada u život, da nema Božjih obećanja naša bi umiranja bila strašna i nepodnošljiva zbilja. Kad-tad doći će čas i našega prikivanja. Kakva će nam tada biti mjera i hoće li se iz prikovana tijela vinuti duh pročišćen i slobodan?
Nezamisliva bol Isusova prikivanja na križ odmiče i naše oči od prizora i našu maštu od predočavanja. A njegova je bol bila bol pravednika, bol Sina Božjega. »Ima li boli kao što je bol moja?« - davni je navještaj koji je odjekivao toga šestog časa obroncima lubanjskog brijega i odjekuje sve do naših sela i gradova. A još je strašnija Isusova napuštenost čak i od Oca na nebesima. Prikovan na križ, skupljen u bol i predan smrti Isus je u sebi skupio svaki naš strah, svu našu prikovanost u bol. Pred križem Kristovim još ostaje samo gust mrak i nada u jedini mogući spas.