Mk 14, 1 - 15, 47
Buda je usnuo nježno, u dobi od 80 godina, na rukama ljubljenog učenika. Konfucije je umro sa 73 godine u krugu svojih prijatelja i priređen mu je veličanstveni ukop. Sa 63 godine Muhamed je iščekivao smrt u kući svoje ljubljene žene, s glavom u njezinome naručju... Od mirne smrti tih osnivača religija Isusova smrt drastično se razlikuje. Umire s tek 33 godine, u strašnoj patnji, poput razbojnika obješen na sramotnome stratištu između dvojice ubojica. Time je "prekrižio" sve dotadašnje slike o Bogu, kao i visoki ideal prema kojemu religija nije povezana s patnjom, njego samo s istinitim, lijepim i dobrim, te s milosrđem.
U Isusovoj smrti nema ničeg uzvišenog i lijepog, njegova smrt priziva porugu i prezir, dok njegov krik izražava najdublju napuštenost. Nisu ga napustili samo ljudi, nego i Bog! Isusova napuštenost na križu pokazuje da on umire kao što mi umiremo i da se u svojim tjeskobama osjeća kao što se mi osjećamo. Njegova patnja je zapravo strastveno sudjelovanje u našoj patnji, njegova užasna smrt je uvjet za novi život koji smrti više ne poznaje.
Kad bi sv. Augustin pogledao na Raspetoga, znao bi reći: "Što znaju oni koji nisu trpjeli?" Isus Krist trpi s nama našu patnju, jer je na križu podnio napuštenost od Boga.
Post je objavljen 05.04.2009. u 11:30 sati.