Kad se Jeremy rodio, tijelo mu je bilo deformirano, sporo je mislio i bolovao je od kronične, smrtonosne bolesti koja je polagano uništavala njegov mladi život. Usprkos tome, njegovi su roditelji pokušavali njegov život učiniti što je moguće normalnijim pa su ga upisali u Osnovnu školu Sv. Tereze.
S dvanaest godina, Jeremy je bio tek u drugom razredu jer nije uspijevao ništa naučiti. Njegova učiteljica, Doris Miller, često se ljutila zbog njega. Nije bio u stanju mirno sjediti, slinio je i ispuštao čudne glasove.
Povremeno je jasno i razgovjetno govorio, kao da je zraka svjetlosti obasjala njegov pomračeni um. Jeremy je uglavnom uzrujavao svoju učiteljicu. Jednoga dana pozvala je njegove roditelje u školu na razgovor.
Kad su Forresterovi sjeli u jednu učionicu, Doris im je kazala: ''Jeremyju je mjesto u specijalnom razredu. Nije pošteno prema njemu da ide u isti razred s mlađom djecom koja nemaju problema s učenjem. Između njega i ostalih učenika pet je godina razlike!''
Gđa Forrester je držala maramicu na ustima i tiho plakala dok je njezin suprug kazao: ''Gospođice Miller, u okolici nema takve škole. Jeremyju bi bilo veoma teško kad bismo ga ispisali iz ove škole. Znamo da mu se ovdje sviđa.''
Oni su otišli, a Doris je još dugo ostala sjediti u učionici, gledajući kroz prozor kako pada snijeg. Kao da joj se njegova hladnoća uvlačila u dušu. Htjela je razumjeti Forresterove. Konačno, njihovo je dijete smrtno bolesno. Ali nije pošteno ostaviti ga u razredu. Imala je osamnaestero djece koje je trebala nečemu naučiti, a Jeremy ju je u tome ometao. Štoviše, nikada neće naučiti čitati i pisati. Zašto i dalje gubiti vrijeme pokušavajući to?
Razmislivši malo o tome, osjetila je grižnju savjesti.
''O Bože'', kazala je naglas, ''ja se žalim, a moji su problemi beznačajni u odnosu na probleme ove jadne obitelji! Molim te, pomozi mi da imam više strpljenja s Jeremyjem.''
Od toga dana pokušavala je ne obazirati se na zvukove koje je proizvodio Jeremy i na njegovo bezizražajno buljenje. A onda je jednoga dana, vukući nogu, on prišao njezinom stolu.
''Volim vas, gospođice Miller'', kazao je, dovoljno glasno da ga čuje cijeli razred. Dok su se djeca smijuljila, Doris je pocrvenjela. Promumljala je: ''Li...lijepo od tebe, Jeremy. Molim te, idi sad na svoje mjesto.''
Došlo je proljeće i djeca su s uzbuđenjem govorila o nadolazećem Uskrsu. Doris im je ispričala priču o Isusu i da bi naglasila kako proljeće znači početak novog života, svakom je djetetu dala veliko plastično jaje. '' Dakle,'' kazala im je, '' neka svatko ponese jaje kući i sutra ga donese ispunjeno nečim što simbolizira novi život. Jasno vam je?''
''Je, gospođice Miller!'' povikala su djeca oduševljeno – sva osim Jeremija. On je samo pozorno slušao; njegove oči gledale su u njezino lice. Čak nije ispuštao ni uobičajene zvukove.
Je li shvatio ono što je pričala o Isusu i uskrsnuću? Je li shvatio što moraju učiniti?
Možda bi bilo dobro da nazove njegove roditelje i objasni im o čemu se radi.
Te večeri, začepio joj se odvod u kuhinji. Nazvala je kućepazitelja i jedan sat čekala dok se nije pojavio i odčepio ga. Nakon toga, morala je otići u trgovinu, izglačati bluzu i sastaviti test za drugi dan. Jednostavno je zaboravila nazvati Jeremyjeve roditelje.
Drugo jutro, devetnaestero djece došlo je u školu, smijući se i razgovarajući dok su stavljali jaja u veliku pletenu košaru na stolu gospođice Miller. Kad je završio sat matematike, došlo je vrijeme da se jaja otvore.
U prvom je jajetu Doris pronašla cvijet. ''O, da, cvijet je zaista simbol novoga života'', kazala je. ''Kad biljka proviri iz zemlje, znamo da je došlo proljeće.'' Malena djevojčica u prvoj klupi, mahnula je rukom. ''To je moje jaje, gospođice Miller'', pohvalila se.
U drugom se jajetu nalazio plastični leptir koji je izgledao kao pravi. Doris ga je uzela. ''Svi znamo da se gusjenica izmijeni i pretvori u prekrasnog leptira. Da, i to je novi život.''
Mala se Judy ponosno nasmijala i kazala, ''Gospođice Miller, to je moje!''
U sljedećem je Doris našla kamen obrastao mahovinom. Objasnila im je da je mahovina također simbol novog života. Billy se javio iz posljednje klupe. ''Tata mi je pomogao!'' zadovoljno je izjavio.
Onda je Doris otvorila četvrto jaje. Zastao joj je dah. Jaje je bilo prazno! To je sigurno Jeremyjevo, pomislila je. Naravno, nije shvatio što treba učiniti. Da se bar sjetila nazvati njegove roditelje. Nije ga htjela uznemiriti pa je jaje polako odložila na stranu i krenula uzeti drugo.
Odjednom se javio Jeremy. ''Gospođice Miller, nećete ništa reći o mojem jajetu?''
Doris je, uzbuđena, odgovorila: ''Ali Jeremy, tvoje jaje je prazno!''
Pogledao ju je u oči i blagim glasom rekao:
''Da, ali i Isusov grob je bio prazan!''
Vrijeme je stalo. Kad je došla k sebi, Doris ga je zapitala: ''Znaš li zašto je bio prazan?''
'' Da, znam!'' objasnio je Jeremy. '' Isusa su ubili i stavili u njega. Onda je došao njegov otac i izvadio ga iz groba!''
Zazvonilo je zvono za kraj sata. Dok su djeca uzbuđeno trčala na školsko dvorište, Doris je plakala. Njezina se hladnoća potpuno rasplinula.
Tri mjeseca poslije, Jeremy je umro. Oni koji su došli na ispraćaj bili su iznenađeni kad su na njegovom lijesu vidjeli devetnaest jaja, sva prazna.
Ida Mae Kempel
Post je objavljen 16.07.2008. u 21:37 sati.