Potok42

utorak, 28.01.2020.

Dvoje

Ne mogu se sjetiti otkada nas dvoje
raspravljamo koga je bolje imati – mačku ili psa.
A mogao sam i napisati: koga je bolje držati.
Svejedno. Nisam siguran da ćemo se ikada odlučiti
za društvo bića koje treba nježnost.
Pelin smo u goloj Dolini spomenika.

Kada netko nepozvan iznebuha pokuca
i ozlijedi nebranjenu tišinu
stan nam brže-bolje zamiriši na osvježivač zraka;
oboje uklanjamo lelujave tragove isijavanja
izdajničke kuhinje i mirisa naših tijela.
Mokro smo uže stegnuto oko vrata iščekivanja.

Još donedavno pred čitanje njušio bih knjige
hoteći ući svim čulima u obećanje. U zadnje vrijeme
razbacane su po podu, pored kreveta; vidim ih
kao i sve druge stvari prekrivene prašinom.
Sve dok ona ne uzme neku koju poželim pomirisati.
Hladna smo peć puna prijašnjeg žara pepela naše žudnje.

srijeda, 22.01.2020.

Hodočašće

Repeat pokreta,
half one hour version:
glazba kreveta.

****

od Ludoviceuma
do zastava Skoplja –
putevima kadeta Krleže.

****

Bijelina digla
nos visoko do oblaka –
snijeg se topi.

****

Zatvoren u sobi
opažam hram, svijeće, kad –
uspomene hodočaste.

petak, 17.01.2020.

Nisam zaboravio

Uspomeni na Č. S.


Što si sve propustio otkada si izdahnuo
Ja ne vezem više pike
Na licu psihološke tkanine kojom smo pokrivali
Svoju izloženost znatiželji hladnoći prijetnjama
nema udubljenih i povišenih mjesta
Tužno tanko ravno bijelo platno upućuje na oskudicu
Trebalo je otimati a čekala se milostinja.

Jesmo li bili prosječni
Dok smo nudili smijeh ležernost radost
Uvijek se s nalične strane krila razdražljivost
Nesigurnost i odsustvo pokrića
Život nije povijest i uvezani sklopljeni ugovori
On je prevarant tužitelj odvjetnik i sud

Htio si uspjeti i jesi za previsoku cijenu
Odrekao si se sebe izdajnički
Na povratku iz gimnazije smijali smo se
Napadno cijelom Zrinskom
Nismo marili za prolaznike i poznanike
Vjerovali smo da smo nevidljivi dobri dusi
U pakao plesnjaka odlazio sam u
Pletenoj crnoj dolćeviti i pletenom
Prsluku s V izrezom Umišljenost je groteskna
Na kraju tjedna u Zagrebu
Govorili smo kako nas je naučila Puležanka
Kojoj si se sviđao
Ritorno alla citta che amo
A kad bi se vratili u svoj grad
Korzo bi pretvorili u bojno polje
Sijevali bi pogledi osvajane su princeze
U tom slatkom ratu
Na pomoći nam je bio barun Munchausen
A Sava je suučesnički odnosila
Naše male laži velika očekivanja
beskrajne žudnje Ostajala bi tek naša časnost

Nisam zaboravio zvukove i boje
Vremena koje nas je mijesilo kao glinu
I sada je tu Ugnjezdilo se u mojoj duši
I smeta mi disati bez kajanja i napora
Grad je razrušeno ubožište a ja sam samo jedan od
Preostalih klimavih zidova
Na kome su trošne police pune osjećajne bižuterije.

petak, 10.01.2020.

zimski dani

vezani za nevidljive prste
nebeske buktinje,
dani su golema svemirska
jo-jo igračka –
zemaljska špula i
gravitacijska uzica.
zimi se odmotavaju
sve do nesavitljive bjeline,
poniru prema prijetećoj
oštrici hladnoće, silaze
do dna dubljaka studeni,
spuštaju se na smrznutu
površinu očekivane
beskrajne nepomičnosti.
zimi se dani udaljavaju
od dekora i kostima ljeta;
stud drveće svlači, ljude oblači.

četvrtak, 02.01.2020.

podrigivanje

Takvi nemilice piju
zajedničku
vodu zasićenu
mjehurićima
moći i interesa.
Zatim besramno
podriguju u
naša lica
tvrdeći da se radi
o čistom zraku –
neophodnom
uvjetu disanja.
Ipak, mnogi od toga
osjećaju užitak.
Drugi hoće da im
u lice podriguje
netko drugi,
a treći se i sami
hoće progurati do
vode vlasti.
Četvrti ne dišu,
osjećaju krivnju
zbog blizine
podlih nasilnika.
Peti okreću potiljak.
Šesti, ne tako česti,
podrigivanje žude
šakom omesti.