Potok42

petak, 30.03.2018.

zebre u sumrak

moj duh ni u sutonu nema mira
dok odjekuje topot zebri
obučenih u dvobojne kapute
s bijelim prugama razuma i crnim srca,
na suhim travnjacima punih
pritajenih lavova i hijena.

zalazi sunce, razlike će ukloniti noć,
i bijelo i crno postat će nevidljivo.
zbog čega uočavati boje zebri,
zašto ne prihvatiti sumrak koji ih briše?
čemu uznemirenost tamom u koju ću ući
kada svjetlo u meni gorjet će do kraja?

petak, 23.03.2018.

smreka i snijeg

mokar snijeg napadao na smreku;
sama mu se ispriječila do pada na tlo.
navalio joj se na grane,
otežao im stanje, savija, prijeti lomljenjem.
ona čeka oslobođenje,
dolazak sunca i topline,
nada se vjetru,
žudi za dolaskom ptica i lovaca.
ona čeka izbavljenje, rasterećenje.
njena zahvalnost - miris smole
koju luči kao potvrdu žive sebe.
strahuje od konačnih rješenja,
od snijega spasenja- pila i sjekira.
a snijegu svejedno.

četvrtak, 15.03.2018.

Portal

Koliko prolaznika, a upitaše samo trojica
zašto nema svjetla u njegovoj srednjoj sobi.
Dok ulica sjaji, mrak u prozoru je izdajica;
iznevjerava njega, i njih čak, nalik je rugobi.

Je li to htio ili je u mraku protiv svoje volje,
baš ih briga za brigu, a briga nikako da mine.
Neka ne zastaju, neka ih nema blizu - to je bolje;
ipak, ravnodušnost je tužna i ružnija od tmine.

petak, 09.03.2018.

strpljenje za kaos u sebi

ne sjećam se vijesti o smrti klausa kinskog
i inače nije mi puno toga ostalo u sjećanju s kraja 1991.,
iz užarenog vremena koje je izobličilo moje obrise,
rastopilo čvrstinu mog prkošljivog duha.
za vrijeme turneja po njemačkoj pedesetih
glumac je dvaput pokušao samoubojstvo.
nisam više imao strpljenja za kaos u sebi,
objasnio je pobjedu obmana i rascjep sa stvarnošću.
ponekad ga se sjetim dok postrojavam riječi,
nakon što ih pronalazim po rasprostiranjima
zamršenih mreža nutrine na granici s ništavilom;
sjetim ga se dok obuzdavam žedni kaos dajući mu
da se napije hladne vode uvjerenja, zamisli, težnji;
sjetim ga se ustrajno podnoseći prijeteću prisutnost
dubine pada u nepokretnost, nesimetričnost, suvišnost.
biti strpljiv za kaos u sebi znači tragati, pisati, podnositi…

subota, 03.03.2018.

sjećanja, zgarište

život je požar na kojem se griješ,
svjetlo koje neobuzdano
bukti i upućuje,
a sjećanja su kao sačuvani
keramički umivaonik
u izgorjeloj kući,
bez sjaja i još topao.

spremaš se na počinak
u mrak i hladnoću sobe,
i prije nego što struja
poteče do žarulje,
učini ti se da te obuzimaju
tama i studen dospjeli
iz djetinjstva, iz vremena
zimskih ferija u Bickom Selu,
iz mjesta tvoje majke;
žurio si s rođakom
pod perinu nakon
mačevanja sabljom
njegovog pokojnog djeda,
austrougarskog oficira.
oznojen, iz tople sobe
u kojoj ste se nadmetali,
dospijevao si u strah,
neizvjesnost i drhtavicu
dok te ne bi savladao san.

ta sablja i korice
još uvijek čuvaju brazgotine
tvojih davnih dječačkih borbi,
nastalih onih večeri
kada si gorio i svijetlio
ne znajući da stvaraš zgarište.