Potok42

petak, 29.07.2016.

una giornata

oko 9,30 puštam se iz
rešta u koji se sam zatvaram,
izlazim iz svog stana prostora
gdje izdržavam svagdašnju kaznu
zbog krijumčarenja iskušenja
preko granica vlastitih moći
i dospijevam u vrevu grada utonulog
u dosadne obrasce od kojih ne odstupa
ni pred snagom slobode izbora
ni pred koracima istraživača staza za nebo.

zrak je već težak treperav mutan
od svojstva topline da oneosposobi
oštrinu pogleda na urbane prostorne skupove.
vožnja po asfaltnoj mreži dovodi me
do mjesta gdje se izdašno
na klupama razmjenjuju roba i novac.
na samom ulazu u trgovačko grotlo
susrećem prijatelja s blizancima u kolicima.
– ne razlikuješ ih? ni ja, a djed sam im –
govori mi nehajno, a klinci strpljivo žmirkaju.
hoće li ikada bilo gdje na svijetu
iz istih razloga radoznali prolaznici
presresti mene – pitam se odsutan.
na buvljaku millerovskom kaosu
koji ne razumijemo u potpunosti
trgovkinja kavene boje, kako je za smeđu
govorio antun v. školski iz prvog osnovne
(on je ustvari govorio kafene)
nudi mi tanku crvenu knjigu
ekermanove razgovore s geteom
iz biblioteke reč i misao za deset kuna.
kažem joj, sestro, nešto sunce udara u glavu
pa i ti isto tako udaraš cijene
a ona mi smijuljeći se premoćno
odgovara opasan si ti mnogo si opasan ti.
dok napuštam ždrijelo zadržavam se u njegovom
višebojnom sektoru dupkom punom sirove hrane
ispred klupe na kojoj snaša jeftino prodaje
jedan jedini komad orošene slanine.
– uzmite gospodine, kaže mi tonom molbe
naglašavajući ono di u riječi, ukusna je i zdrava.
– to ćemo saznati ako preživim kad je pojedem,
govorim joj i s osmijehom plaćam 40 kuna.

vraćam se u zatvor naizgled kao dvojnik
glavnog junaka pirandellove priče
una giornata kome žilama i živcima
neumoljivo protiče vrijeme, svijet varki,
očekivanja, snovi i razočarenja, odredišta...
do ubrzanog starenja. zato se i zatvaram.
zato se i svakog dana oko 9,30 puštam van
ne želeći postati izobličen i neprepoznatljiv.
za razliku od njega ja svaki dan ponavljam
halucinantnu utrku sa samoobnavljanjem.

petak, 22.07.2016.

svi putevi

svi putevi iz moje caput mundi iz moje kuće
iz vojnog tabora iz samotnog polazišta vode u ratove s rastućom
kartagijanskom kolonijom tema. hoću prekinuti hegemoniju
trgovine zabludama o gralu i vječnom životu o utjecaju molitvi
i poniznosti na dobro stanje o kršenju zapovijesti i svetosti.
hoću se suprotstaviti svemu što nadahnjuje potiskivanje
sjajnosti poriva u memljive mračne podrume nesvjesnog.
uzbudljivo je ploviti amfibijama znatiželje, biti izvan piratske
trase sa zamkama cenzure stida osjećaja krivice straha od smrti,
ne osjećati vrtloge tjeskobe zbog šarene lepeze želja i potreba,
održavati ravnotežu na pokretljivoj podlozi savijesti i vlastitosti.
svi putevi vode u moj la citta eterna u moju kuću
u vojni logor u izdvojenu utvrdu za obranu od prodora barbara.
oni hoće zaustaviti moju plovidbu amfibijama radoznalosti
hoće prekinuti prijenos smisla oslobađanja od neizbježnosti.

petak, 15.07.2016.

jestive paste

dani izlaze iz svojih tuba
kao jestive paste; ujutro odvrćeš zavrtanj
istiskuješ gibak podatan sadržaj
odavno pripremljen od nepoznatih
kuhara koji spravljaju neumitni slijed.
subotom ti je ta polugusta masa
nekako ukusnija nego drugim danima.

je li ovo pet pitaš prodavačicu plodova
na tržnici misleći na cijenu.
ne to su banane odgovara hitro
i vragolasto ti se smije ta džepna venera
izvirujući iz voćne duge s kosom
boje banana od deset. plaćaš i dobacuješ joj
predajno da su duhoviti ljudi pametni.

doći će dan koji neće biti istiskan;
ostat će nepojeden neukusan stvrdnut.
neka se to ne dogodi u hranjivu subotu
kada ne susrećeš poznanike prodavače
ovlašnih ispovijedi i površnih savjeta već one
koji se iskreno smiju jer ponavljaš da je ona
iz zagreba i da još ne zna gdje je tvoja tržnica.

petak, 08.07.2016.

barometar

ljeto se zahuktalo, bez samilosti i priziva na dokaze sinoptičara –
svjedoka u procesu neprestanih zemljinih mijena. ne napuštaju
naslovnice portala, tumačeći surferima vječne hirove vremena.
važni, potrebni, nezamljenivi upozoravaju na nevidljive
klopke visokih temperatura, najavljuju suše, valove topline,
grmljavinu, povratak kiša, pasje vrućine, vjetar, zahlađenje.
oni crvenim bojaju prognostičke karte prostora.
izvan moći sunčevih zraka – vrelih ličilaca bjeline kože, iz sjene
radionice za prognozu vremena s ovu stranu problema, kroz mrežu
u monitore šaljem olujne poruke, vrtloge informacija, procjene šteta
od usijanih laži, pojačavam grmljavinu žednog stada, ne zaustavljam
valove topline novosti k promrzlim srcima pokislih pješaka.
uspoređujem predviđanja sa striborovim, mjerim s ladislavovim.
tražimo klimatsku frontu s vječnim proljećem, a miroslav tvrdi da
proizvodimo maglu; inženjer tako vidi naša idealistička nastojanja.
barometar sam, ne zaustavljam sunce, ne spriječavam grad i
provale oblaka, ali opominjem da se ponesu kabanica i suncobran.
ja zelenim bojam političke karte vremena.

petak, 01.07.2016.

mrlje

Za Tatjanu Gromaču

poneki životi do moga
nisu mi u fokusu. te mutne mrlje
bez kontura i dubine
trepere u ritmu samozadovoljavanja,
oslobađaju priče ljigavije od žabljih jaja,
opisuju svoje penjačke pothvate
i luče sadističke brige, jer možda
iz nekog razloga neće nastaviti
uspon po glavama drugih;
ti ljudi bez jasnih rubova zatvore oči
dok privode kraju svoju onaniju
pred licima poniznih.
da sam na smrt gladan prije bih
kao ulične ptice tražio mrvice
pored kanti za smeće nego sjeo
za njihove stolove. za mrlje sam
proziran a meni su one providne.
nije isto biti nevidljiv i prozren, biti
otok u struji nevremena ili mrlje
izvan njegovog fokusa zanimanja
za skrovišta izbavljenja.