Potok42

petak, 29.07.2016.

una giornata

oko 9,30 puštam se iz
rešta u koji se sam zatvaram,
izlazim iz svog stana prostora
gdje izdržavam svagdašnju kaznu
zbog krijumčarenja iskušenja
preko granica vlastitih moći
i dospijevam u vrevu grada utonulog
u dosadne obrasce od kojih ne odstupa
ni pred snagom slobode izbora
ni pred koracima istraživača staza za nebo.

zrak je već težak treperav mutan
od svojstva topline da oneosposobi
oštrinu pogleda na urbane prostorne skupove.
vožnja po asfaltnoj mreži dovodi me
do mjesta gdje se izdašno
na klupama razmjenjuju roba i novac.
na samom ulazu u trgovačko grotlo
susrećem prijatelja s blizancima u kolicima.
– ne razlikuješ ih? ni ja, a djed sam im –
govori mi nehajno, a klinci strpljivo žmirkaju.
hoće li ikada bilo gdje na svijetu
iz istih razloga radoznali prolaznici
presresti mene – pitam se odsutan.
na buvljaku millerovskom kaosu
koji ne razumijemo u potpunosti
trgovkinja kavene boje, kako je za smeđu
govorio antun v. školski iz prvog osnovne
(on je ustvari govorio kafene)
nudi mi tanku crvenu knjigu
ekermanove razgovore s geteom
iz biblioteke reč i misao za deset kuna.
kažem joj, sestro, nešto sunce udara u glavu
pa i ti isto tako udaraš cijene
a ona mi smijuljeći se premoćno
odgovara opasan si ti mnogo si opasan ti.
dok napuštam ždrijelo zadržavam se u njegovom
višebojnom sektoru dupkom punom sirove hrane
ispred klupe na kojoj snaša jeftino prodaje
jedan jedini komad orošene slanine.
– uzmite gospodine, kaže mi tonom molbe
naglašavajući ono di u riječi, ukusna je i zdrava.
– to ćemo saznati ako preživim kad je pojedem,
govorim joj i s osmijehom plaćam 40 kuna.

vraćam se u zatvor naizgled kao dvojnik
glavnog junaka pirandellove priče
una giornata kome žilama i živcima
neumoljivo protiče vrijeme, svijet varki,
očekivanja, snovi i razočarenja, odredišta...
do ubrzanog starenja. zato se i zatvaram.
zato se i svakog dana oko 9,30 puštam van
ne želeći postati izobličen i neprepoznatljiv.
za razliku od njega ja svaki dan ponavljam
halucinantnu utrku sa samoobnavljanjem.