nisam tada znao da nemiri
dolaze od stapanja
sanjarenja i nepromišljenosti;
nisam znao da živim
u radosnom rasipničkom dobu
kada su se obećanja davala
puno, brzo i lako kao zalog
za nove nezasitne susrete;
nisam znao da je čar glazbe
u pokretanju treperenja
ukočenog duha i tijela;
nisam znao da je postojanje
potraga za odnosima
s uzajamnim podudaranjem.
sada znam kada sam dospio
u škrto doba, ravnodušan
usiljen, u longeti melankolije,
i kada s drugima zajedničko
imam samo sunce iznad nas.
moj stari prijatelj nostalgičar
ljetne predahe ne iskorištava
da bi išao putevima revolucije
u potrazi za mjestima koja svjedoče
o prošlim izgubljenim razdobljima;
on na put kreće puteljcima evolucije
svojih predaka. nadahnjuju ga
korijeni. on je inače vrtlar iz ljubavi
i upućen je o čemu ovisi sjeme i plod.
a ja sam odavno prezreo mističnu
predodžbu o krvnim vezama i
botaničke metafore o rodbinskim
rasadama u gredicama za uzgoj
naših (oh!) plodova iz otpornog sjemena;
zamijenio sam ih čežnjom za budućnošću
u koju ću stići kao prošlost bez nasljednosti;
prispjet ću do kraja puta kao duh što luta
kao um svijest i nešto osjećaja, moja draga.
do usana u dubokoj brzoj rijeci
narativa i paradigmi
uronjeni u doktrine, propise svetišta,
ustaljene običaje, vjernost predvodniku...
s utezima od apela i prijetnji,
neki pothlađeni plivači u vrtlogu znakova
hoće predahnuti, zaustaviti se u plićini,
osjetiti svojim nogama obalu
od ljekovitog mulja osjetilnosti,
ispunjenog školjkama percepcije.
simboli su precijenjeni kao zobena kaša;
samo su dodatak duševnoj hrani.
dok plivaju sredinom rijeke plivači
gutaju igre riječima.
u Periklovom dobu ljeta,
postavljeni na istoj udaljenosti između
povrtnog obilja, prijateljske invazije
raznobojnog blagostanja, darova Sunca,
i praznih stolova za kojima smo
trebali zajedno jesti sudbinu s licima
koja, shvatismo, ne razumiju ugodnu žalost
i proljevanje suza nad samim sobom –
istovremeno ćutimo sjetno blaženstvo
i prijeteće vibriranje krhke spone sa skladom.
živimo kao George Sand i Chopin
dok su boravili na Majorci zimi 1838/1839
obuzeti melankolijom i odvratnošću,
bijesom i zgražanjem. živimo u
gradu ispražnjenom kao papirni tanjur
dubokim žlicama pohlepe i sebičnosti.
valjda ćemo uspjeti opstati –
ponavljam u nečujnom solilokviju.
možeš nadjačati kakofoniju ulice
povezanu sa svima i ni skim,
ako pustiš glas što rađa slike
nadrealističkih rastakanja realnosti.
možeš probuditi svoje uzbuđenje
do krupnih planova pornografije,
uđeš li prstima u mekoću njenog tijela.
možeš što hoćeš, a što hoćeš?
iskustvo usporava trošenje
ponuđenog na stolu dana – dimljenog sira,
krem juhe od tikvica, prstiju bez nakita
i riječi koje ne pozivaju na planiranje
priprema za završnu svečanost.
nikoga na ulicama. nikoga u snovima.
suha usta, nemir u sakou, radost
u tragovima, glasovi junaka iz knjiga.
< | kolovoz, 2014 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Ja u svijetu, svijet u meni