...U Beogradu se te godine
Radojčić susreo i s hrvatskom novinarkom
Jasnom Babić iz Zagreba. Za nju kaže da je poznaje još iz Zagreba. Nakon što je
Radojčić 1993. godine izišao iz beogradskog zatvora,
Jasna Babić mu je ostavila poruku da se nađu. Kaže da je bio dosta mučan dijalog između njih dvoje, a ona je izrazila želju da upozna
Ivana Sabolovića s obzirom da se u svojim napisima bavila grupom 'Labrador'.
Radojčić joj je omogućio kontakt. Posredstvom nje, poslao je pismenu poruku svojoj obitelji u Zagreb, a ona mu je, kaže, dala mogućnost kontakta s jednim njezinim pouzdanim čovjekom, a to je
Luka Kurelić, novinar.
Radojčić je čak izdiktirao broj njegova telefona u Ljubljani 061 315 428...
I dok su visoki oficiri vojne sigurnosti JNA bili preokupirani idejom reintegracije bivše Jugoslavije,
Radenko Radojčić je, kako je kazao, primarno bio zainteresiran napustiti Srbiju i Beograd jer nakon optužaba da je radio na državnom udaru zajedno s 'nepodobnim' oficirima, nakon što je brutalno premlaćivan, hapšen i zatvoren, nakon što mu je suđeno i što je oslobođen, posve razočaran htio je dalje, brinuti o samome sebi i svojoj obitelji. Dobio je na neki način privolu oficira s kojima je surađivao da ode na zapad, ali da se javi i bude u kontaktu, no to u to vrijeme nije bilo lako izvesti. Bio je,u kontaktu s
Mustafom Čandićem, majorom KOG-a, s kojim je radio u 'Operi', kojega su prebili policajci MUP-a Srbije i koji je s obitelji napustio tu zemlju, otputovao u Italiju, a zatim u Sloveniju, nakon što je prodao u Beogradu stan za 80.000 njemačkih maraka...
Uglavnom,
Radojčićev prijatelj
Čandić, zahvaljujući vezama sa slovenskom obavještajnom službom, uspijeva srediti da se
Radojčić preko Makedonije prebaci u Sloveniju. Spomenuti
Lađo Graber, naime, bio je uključen i u rad UNHCR-a, u bazi u Makedoniji, preciznije u Skopju. Posredstvom
Mirka Atanasovskog, šefa vojne službe sigurnosti u Makedoniji, napravljena je za
Radojčića nova osobna karta na ime
Milovan Krstik, pa je tako iz Srbije prešao u Makedoniju, a nakon potankog ispitivanja u Skopju, zrakoplovom se domogao Slovenije i to 18. kolovoza 1993. godine gdje su ga dočekali
Mustafa Čandić i
Tone Peinkihar...
No, unatoč tome što je
Radojčić, kako kaže, posredstvom
Jelice Čulafić, predao dio mikrofilmirane dokumentacije slovenskoj službi sigurnosti VOMO, a koja je tražila i ostatak, nisu mu riješili statusna pitanja. Nisu mu dali putovnicu, stan, posao... Zbog svega toga je
Radenko Radojčić bio ogorčen i odlučio napustiti Sloveniju. To je 1994. godine i učinio, došao u Zagreb i dragovoljno hrvatskim službenicima SZUP-a ispričao sve što zna.
Radojčić i danas navodno živi u Hrvatskoj kao lojalan građanin, čovjek pokopanih političkih iluzija, s priznanjem vlastitih zabluda ni ne pokušava biti u javnosti.
Ivica Marijačić, Hrvatski list, 13. travnja 2006.Zanimljivo je da se
Radenku Radojčiću i
Slavku Malobabiću, kojima je suđenje u Hrvatskoj za organizaciju »Labradora« započelo 1994., u proljeće 1992. sudilo u Beogradu, također zbog djela koje su počinili kao pripadnici »Labradora« i »Opere«. Srbijanski je tisak tada krenuo u obračun s »Labradorom« i »Operom«, zaključujući da su te operacije zapravo »kukavičja jaja« generala
Antona Tusa kojima je trebalo kompromitirati JNA.
U jeku tih rasprava, u Beogradu je u svibnju 1992. smijenjen general
Aleksandar Vasiljević, glavni šef KOS-a. On je krajem osamdesetih započeo ostvarivati plan »Proboj« prema kojem se JNA srbizirala, a Srbi u Hrvatskoj i BiH počeli naoružavati iz skladišta savezne vojske.
Vasiljević je nakon smjenjivanja čak neko vrijeme proveo u zatvoru.
Nezavisni su analitičari tada procijenili da je
Milošević smijenio
Vasiljevića nakon posla obavljenog u Hrvatskoj, bojeći se da bi mu, svojom snažnom mrežom u vojsci, mogao zasmetati u provođenju ratnih planova u Bosni.
Željko Peratović, Vjesnik, Srijeda, 13. studenog 2002.