...Novinarka Jasna Babić naziva me mračnim likom zato što smo ju obrađivali i naveli da javno prizna kako se 1993. u Beogradu sastala s članovima srpske terorističko-obavještajne skupine Labrador...
* Što je u vašem obavještajno-sigurnosnom iskustvu bilo najfascinantnije, a što vas je najviše razočaralo?
- Najveća ushićenja koja smo doživjeli još će dugo ostati u nama koji smo to radili. Za javnost mogu jedino reći da je jedan od većih uspjeha privođenje famoznoga Radenka Radojčića ruci pravde. Isporučili smo ga hrvatskom pravosuđu i time na neki način definirali Labrodor. To je bila jedna od najvećih operacija koja je dokazala da je Hrvatska u SZUP-u imala službu koja je riješila situaciju koju bi riješila svaka ozbiljna država sa svojim ozbiljnim službama...
Gledao sam HTV-ovu emisiju (nakon 2000-e) u kojoj je Smiljan Reljić kazao Jasni Babić da se u Beogradu sastala s Labradorima našto je novinarka rekla: pa to sam Vam ja ispričala u Vašem uredu. Dakle, mogao bi se izvesti zaključak da je Jasna Babić surađivala sa SZUP-om (Smiljanom Reljićem) u obradi slučaja Labrador. Jasna Babić je 1993. radila za Globus. Prema mojim informacijama Radenko Radojčić je uhićen od strane SZUP-a u Sloveniji nakon što su ga iz Globusa obećali spojiti s porodicom u Zagrebu i platiti mu za intervju.
Ta se informacija poklapa s razgovorom Babić-Reljić na HTV-u i s izjavom ReljićaMarijačiću da je Radojčić "priveden ruci pravde"
Usporedimo to s iskazom Radenka Radojčića SZUP-u publiciranom prošle godine u Hrvatskom listu:
...U Beogradu se te godine Radojčić susreo i s hrvatskom novinarkom Jasnom Babić iz Zagreba. Za nju kaže da je poznaje još iz Zagreba. Nakon što je Radojčić 1993. godine izišao iz beogradskog zatvora, Jasna Babić mu je ostavila poruku da se nađu. Kaže da je bio dosta mučan dijalog između njih dvoje, a ona je izrazila želju da upozna Ivana Sabolovića s obzirom da se u svojim napisima bavila grupom 'Labrador'. Radojčić joj je omogućio kontakt. Posredstvom nje, poslao je pismenu poruku svojoj obitelji u Zagreb, a ona mu je, kaže, dala mogućnost kontakta s jednim njezinim pouzdanim čovjekom, a to je Luka Kurelić, novinar. Radojčić je čak izdiktirao broj njegova telefona u Ljubljani 061 315 428...
I dok su visoki oficiri vojne sigurnosti JNA bili preokupirani idejom reintegracije bivše Jugoslavije, Radenko Radojčić je, kako je kazao, primarno bio zainteresiran napustiti Srbiju i Beograd jer nakon optužaba da je radio na državnom udaru zajedno s 'nepodobnim' oficirima, nakon što je brutalno premlaćivan, hapšen i zatvoren, nakon što mu je suđeno i što je oslobođen, posve razočaran htio je dalje, brinuti o samome sebi i svojoj obitelji. Dobio je na neki način privolu oficira s kojima je surađivao da ode na zapad, ali da se javi i bude u kontaktu, no to u to vrijeme nije bilo lako izvesti. Bio je,u kontaktu s Mustafom Čandićem, majorom KOG-a, s kojim je radio u 'Operi', kojega su prebili policajci MUP-a Srbije i koji je s obitelji napustio tu zemlju, otputovao u Italiju, a zatim u Sloveniju, nakon što je prodao u Beogradu stan za 80.000 njemačkih maraka...
Uglavnom, Radojčićev prijatelj Čandić, zahvaljujući vezama sa slovenskom obavještajnom službom, uspijeva srediti da se Radojčić preko Makedonije prebaci u Sloveniju. Spomenuti Lađo Graber, naime, bio je uključen i u rad UNHCR-a, u bazi u Makedoniji, preciznije u Skopju. Posredstvom Mirka Atanasovskog, šefa vojne službe sigurnosti u Makedoniji, napravljena je za Radojčića nova osobna karta na ime Milovan Krstik, pa je tako iz Srbije prešao u Makedoniju, a nakon potankog ispitivanja u Skopju, zrakoplovom se domogao Slovenije i to 18. kolovoza 1993. godine gdje su ga dočekali Mustafa Čandić i Tone Peinkihar...
No, unatoč tome što je Radojčić, kako kaže, posredstvom Jelice Čulafić, predao dio mikrofilmirane dokumentacije slovenskoj službi sigurnosti VOMO, a koja je tražila i ostatak, nisu mu riješili statusna pitanja. Nisu mu dali putovnicu, stan, posao... Zbog svega toga je Radenko Radojčić bio ogorčen i odlučio napustiti Sloveniju. To je 1994. godine i učinio, došao u Zagreb i dragovoljno hrvatskim službenicima SZUP-a ispričao sve što zna. Radojčić i danas navodno živi u Hrvatskoj kao lojalan građanin, čovjek pokopanih političkih iluzija, s priznanjem vlastitih zabluda ni ne pokušava biti u javnosti.
Ako se Radenko Radojčić sam pojavio u Zagrebu i predao SZUP-u, kako se to može nazvati velikim uspjehom SZUP-a i Smljana Reljića?
Idemo dalje. Na forumu AvijacijaBezGranica.com pronašao sam video snimku (36 minuta) emisije što ju je 1992. emitirala tv Beograd. Emisija je očito režirana od nove postave KOS-a nakon što su uhićeni Radenko Radojčić i Slavko Malobabić i njihov šef Aleksandar Vasiljević. U emisiji su spomenuti "raskrinkani" skoro kao hrvatski špijuni koji su kompromitirali Armiju. Beogradska TV je napala i Aleksandra Vasiljevića da je zapovjedio Radojčićevo puštanje iz vojnog pritvora. Pogledajte, pa ćete vidjeti da se Smiljan Reljić ponosi otkrićima o Labradoru objavljenim na beogradskoj televiziji 1992.
Operu i labradore provalila TV Beograd 1992. P.S. Pred kraj snimke (32 minuta) čeka vas striptiz u nekom Domu JNA, ispod jugoslavenske zastave, a u publici je ekipa iz Opere: Radenko Radojčić, Slavko Malobabić, pukovnik Slobodan Rakočević i general Živan Mirčetić
Ne znajući za ovu emisiju, ali baveći se studiozno ovom problematikom, još 2002. sumirao sam Reljićevu šuplju priču na sljedeći način:
Zanimljivo je da se Radenku Radojčiću i Slavku Malobabiću, kojima je suđenje u Hrvatskoj za organizaciju »Labradora« započelo 1994., u proljeće 1992. sudilo u Beogradu, također zbog djela koje su počinili kao pripadnici »Labradora« i »Opere«. Srbijanski je tisak tada krenuo u obračun s »Labradorom« i »Operom«, zaključujući da su te operacije zapravo »kukavičja jaja« generala Antona Tusa kojima je trebalo kompromitirati JNA.
U jeku tih rasprava, u Beogradu je u svibnju 1992. smijenjen general Aleksandar Vasiljević, glavni šef KOS-a. On je krajem osamdesetih započeo ostvarivati plan »Proboj« prema kojem se JNA srbizirala, a Srbi u Hrvatskoj i BiH počeli naoružavati iz skladišta savezne vojske. Vasiljević je nakon smjenjivanja čak neko vrijeme proveo u zatvoru.
Nezavisni su analitičari tada procijenili da je Milošević smijenio Vasiljevića nakon posla obavljenog u Hrvatskoj, bojeći se da bi mu, svojom snažnom mrežom u vojsci, mogao zasmetati u provođenju ratnih planova u Bosni.