29.07.2005., petak
Je li ovo mladi popa?
 Ali mojoj majci, kao i svakom došla je smrtna vura, pa je župnik Alojzije, nažalost, obavljao vjerski dio pogreba. Da nisam tamo negdje sredinom sedamdesetih ministrirao kod pokojnog vlč. Josipa Ivanuša možda me i ne bi toliko, pored tuge za majkom, pogodila bahatost i odsustvo svakog smisla za duhovnost pri pogrebnom ritualu kod župnika Alojzija. I može meni Mate Bašić bajati TI TO kol'ko mu volja, al ja sam se u socijalizmu osjećao neusporedivo više katolikom, nego danas pored brojnih Alojzija kakvih se može naći u većini župa po Hrvatskoj. Prvi put mi je taj navodni božji sluga pokvario Polnoćku kada sam se sa svojom budućom suprugom Nadom našao pod korom pred početak mise nebi li samnom podijelila onaj posebni uzvišeni osjećaj kad doslovno možete čuti šum i jeku srdaca u prepunoj crkvi. Alojzije se već odjeven u prikladno misno ruho zaletio od oltara do pod kor i nekom djevojčurku zavrnuo zaušnjak, i pjeneći se ljubičast u licu istjerao ju na mećavu pred crkvena vrata jer se drznula ne poslušati ga i doći u prvi red klupa, nebi li netremice mogao gledati u njene bademaste oči, kestenjaste uvojke i rumene obraze, tj da kojim slučajem ne žvače žvaku dok on misi. Potom mi je otac pričao da se Alojzije, jedno pol sata prije rane nedjeljne mise zaletio do njega i njegovog školskog i rekao im da je u crkvi zabranjeno šaptati. Ni majci se nije sviđao njegov tiranski stil duhovne obnove župljana Gradišta pa je pred par godina prestala ići na mise, dok je još hodala, i kad bi bila sam molila se klečeći pred improviziranim oltarčićem u dnevnoj sobi. Kad bi ju takvu, već i bolesnu, zatekao gdje kleči pred stolićem na kojem je bila uokvirena sličica Svetog Antuna Padovanskog, križić, s krunicom od rogačeva sjemena omotanom oko prstiju dugih smežuranih, koljena bi mi sama od sebe klecnula, a oči zacaklile kad god i bilo gdje bih se sjetio te slike. Ali Alojzije me baš razbjesnio na njenu pogrebu. Ne njemu ne trebaju ministranti. Zašto bi s njima dijelio novac?! Sav crkveni pribor kojim se koristi na pogrebnom obredu može se vidjeti na slici. Dakle, samo molitvenik. Frotirski ručnik koji nosi pod miškom neposredno pred ukop dobije od obitelji, pa kad obavi svoje i njime obriše ruke, proda ga vlasnicima za 100 kuna. Nema ni posebne posude sa svetom vodom u koju bi ministrant umakao onaj gljivasti šuplji valjak, a svećenik škropio lijes. Ne, za Alojzija je dovoljno da netko od rodbine bude blizu s običnom čašom u kojoj je sveta voda te da mu doda namočen stručak ružmarina kojim će on dva, tri put neodređeno mahnuti ponad groba od kojeg udaljen više od dva metra. A da ne spominjem da se nije udostojio onim križem omotanim rišelje šlinganim ručnikom, koji na čelu pogrebne povorke nosi kum dotaknuti vrh u dnu groba spuštena lijesa. Njme je dotaknuo samo par grumenova zemlje izvan groba. I kad bih uistinu vjerovao da svećenik doticajem vrha tog križa s lijesom položenog u zemlju može uspostaviti vezu između Neba i duše moje majke, a on to nije učinio, zamolio bih Boga nek Alojziju grlo zagolica vlastitom dušom. Bio sam miran i siguran da joj je duša kroz krupne i spokojne oči, prije nego se sklopiše, ugledala Nebo i bez Alojzijeve pomoći. Alojzije Asić se čak nije udostojio primiti iz ruku grobara kojeg smo kao srednjoškolci zvali Tiberije, lopatu s par grumenova zemlje i pustiti ih da padnu na poklopac lijesa. Učinio je to Tiberije, a Alojzije je samo promrljao: Spomeni se čovječe da si prah... O sutradanjoj, ranojutarnjoj misi zadušnici za pokojnu Evu (greškom u krsnom listu upisanu kao Ema) u izvedbi Alojzija Asića neću pisati jer mi već drhte prsti, a pelin i papar jezikom vlaže usne. Đakovačko-srijemski biskup Marin Srakić može biti ponosan na svog podređenog Alojzija Asića i dao bih se kladiti da će mu ispuniti želju da ga ostavi do mirovine župnikom u Gradištu. P.S. Bilo bi, prema tom uzornom gospodarstveniku Katoličke Crkve u Hrvata, nepravedno ne spomenuti da je od oca, nakon zadušnice naplatio 700 kuna, uračunavši u tu cijenu i slijedećih pola godine koliko bi se lukna za majku moralo platiti da je živa. Valjda će je se za te novce barem ponekad sjetiti, ako ni zbog čeg drugog, a ono kad do njega dopre glas o ovom postu. |
