Oganj.blog.hr

Nedjelja popodne, nema sunca, ali nema ni kiše.
Nije ni previše mrzlo.
Bezvjetarje.
Ni je idealno, ali da se.

Šetnja Zaprešićem. Terminal, šetnica…se zaprto.
„…čovjeka ni vuka nije“…

Ipak, na kraju šetnice, „Sunce na prozorčiću“: Kava za van.
Antonella sretna. Cigaretlin bez kave je kak: muškarac bez brkova, juha bez soli, selo bez osnovne škole. Rit i …. namjerno, ne spominjem.
I ja , sam, već i zbog nje zadovoljan, ali se ne snalazim.
To mi je prvi put.
Hićem poklopec. Reko bi Krešica: Seljo beljo.
Onda doznam : „kava se pije s poklopcem“. Sjetim se pijaća s konzervi. Navek mi šćekne brk.
To je tek početak. Navek sem kavu piv za nutra. Popiv sem ju.
Ovo za van, ne razmim.
Probam doslovno. Počnem kavu scejat f kopaju.
Pak ni praf. I ta se kava pije.
Šećemo, kava v ruki. Srčem.

Na tržnici, kak da su si nekam prešli..
Pri bi našo sto eura, nek srev čovika.
Polahko nazaj. Z noge na nogu.
A kak drugač? Će ideš z noge na ruku, onda si pijan.
To s pijačom me podsjeća na jedan tužan događaj.

Sprovod našeg mladog, suiscidno pokojnog vatrogasca. Žumberak, na vrhu brijega groblje.
Okolo šuma. Kmično. Turobna atmosfera. Trugu s Nikolom, de mu Bog mir Božji, spušćaju f grob. Nede. Prevusko skopano. Župnik grobaru: “Štef, Štef, pak si se napiv“ A Štef, znervozirano zakriči: „Gospon velečasni, *ebami vrag mater, niti kapi nis popiv“
Smih na pogrebu. To se baš često ne dogaja.

Ali naša se šetnja zopet dogodila. Samo drugi put bu drugač. Ja bum, na se friži, u potpunosti spreman.
Nafčiv se bum i na ovo „Novo nenormalno“.

„Kaj nam pak moreju, kad smo složni“.
Kaj, nismo? Šteta! To nas bu koštalo!

Branko Smrekar
U Brdovcu;29.studeni 2020.

Identitet jedne države čine teritorij, stanovništvo, kultura, i jezik.
Hrvatska ima svoj, hrvatski jezik.
On je sličan srpskom jeziku, ali što je slično, nije isto.

Postoji značajna razlika između hrvatskog i srpskog književnoga jezika, na fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj, stilskoj, stilističkoj i leksičkoj razini.

Unas se, nažalost, već više od sto godina u političkom miljeu, javnim medijima i inače, rabe riječi koje nisu hrvatske: nauka, bezbjedno, obezbjediti, region, bukvalno, takmičenje, bezuslovno, sačekuša, talasanje, aktuelno, zavjesa, zakletva, izvinjenje, saučešće, nedoumica, opekotina, mezimac, preimućstvo, usaglasiti, stepenica, zatomiti, zataškati, postepeno, maltene, predostrožnost, ušićariti…a na fb stranicama, tobože, reagujemo, komentarišemo, ne rabimo hrvatska imena za mjesece…
Neki to čine namjerno, a neki iz razloga što su ih hrvatski jezik, ma kako se on, u propaloj državi, službeno zvao, učili serbokroatisti. Neki od njih „naučavaju“ i dan danas.

Kako se tome oduprijeti?
Znanošću i hrvatskom politikom.

Bilo je pokušaja:
Prvo je 16. ožujka 1998. godine, pri Ministarstvu znanosti i tehnologije sa sjedištem u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, osnovano Vijeće za normu hrvatskog jezika, da bi tri godine poslije, za vrijeme Vlade Ivice Račana, ono bilo ugašeno.

Nakon toga, 14. travnja 2005. godine, ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac, imenovao je Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika. Ono je bilo savjetodavno vijeće pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, poslije, Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta.
Vijeće je je osnovano za skrb o hrvatskom standardnom jeziku te radi skrbi za veliku jezičnu stečevinu i raspravljanje o pitanjima koja se postavljaju u svezi s njom.

Vijeće je 8. svibnja 2012. godine raspustio ministar znanosti, obrazovanja i sporta, Željko Jovanović. Ova odluka, koja je ignorirala struku i višegodišnji rad prijašnjih garnitura, rasrdila je znanstvene krugove.
Najzorniju osliku raspuštanja Vijeća dao je akademik Radoslav Katičić:
„Ugasili su nas, jer im smeta duh hrvatskog jezika“.
Nemam dojam da većina saborskih zastupnika ima želju za uređenjem pitanja našeg jezika, a oni koji je i imaju, misle da za to, sada, nije vrijeme.

Navijek je vrijeme za istinu, pravdu, struku, znanost, ljubav i hrvatske vrednote.
Od 27. svibnja 2000. godine na snazi je Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, ali Zakon o javnoj uporabi hrvatskog jezika, nije ni na vidiku. Sramota.

Lijepo je govoriti strane jezike, ali je tužno ne znati svoj.

Na našim fb stranicama objavljujemo bezbroj zanimljivih objava, ali, vjerojatno ne razmišljajući, često rabimo strane riječi i jezike.

Narod koji drži do svoje povijesti, sadašnjosti i budućnosti, čuva, njeguje i razvija svoj jezik.

Hrvatski jezik (ISO 639-3: hrv) skupni je naziv za nacionalni standardni jezik Hrvata, te za skup narječja i govora kojima govore ili su nekada govorili Hrvati.

Predlažem da pišemo hrvatskim jezikom i, i na taj način dokazujemo svoje domoljublje.

Branko Smrekar
U Brdovcu;29.studeni 2020.

Doček Nove na Bedekovačkim jezerima.

Mijenjam sliku. Cirkusantov ima previše, posebno u politici.
Lulu pušim u posebnim prigodama, samo zbog predstava za dobro raspoloženje prijateljica i prijatelja, ali puno manje maštovitih od predstava „naših domoljuba“ u Saboru Republike Hrvatske.

Hrvatski narod to ne prepoznaje iz razloga što mu je komunizam razorio dušu. I onaj nominalni i ovaj, razvidno, skriveni.

Samo nas Dragi Bog može spasiti.
Sodomom i Gomorom?
Ne daj Bože.

Branko Smrekar
U Brdovcu;28. studeni 2020.

Koronavirus se, po najnovijim spoznajama, širi i kapljičnim aerosolom. Obzirom na to, raduje me što su, nakon pojave virusa COVID-19, u Saboru Republike Hrvatske, saborska govornica i mjesto ispred predsjedatelja sjednica zaštićene pleksiglasom.

Drago mi je i da vrijedni namještenici poslije svakog govornika dezinfekcijskom krpom, prebrišu plohe zaštite, ali primjećujem da to ne čine u cijelosti. Ne brišu cjelokupnu površinu, a posebno ne zahvaćaju gornji dio ploha.
Preniski su, a nitko ih nije podsjetio da, pored ljestava, što i ne bi bilo praktično, za brisanje na visini postoje nosači krpa, sa štapom.

Neobrisane površine su posebno opasne kad na pozornicu izađu dugajsani, a kakvih u Saboru imamo nekoliko.

Žao mi je što to, zbog svoje silne prezauzetosti i brige za naš narod i budućnost Hrvatske, ni brojni liječnici u sabornici ni članovi Stožera civilne zaštite RH za sprečavanje širenja zaraze koronavirusom, nisu primijetili taj propust.

I na kraju molim fb prijatelje da mom opažanju, pri gledanju Saborskih sjednica, ne posvećuju previše pozornosti, jer će, moguće, propustiti poneku ispraznicu, glupost, laž, podvalu, svađu ili neargumentirano hvaljenje.

Branko Smrekar, višegodišnji higijeničar u razredu Osnovne škole “Ivana Brlić Mažuranić“, Savski Marof.
U Brdovcu, 25,studeni 2020.

Danas je nedjelja. Dan gospodnji i dan obitelji. Dan blagdanskog počinka. Zbog epidemioloških mjera nisam u prigodi biti na svetoj misi, ali ću se, uz molitvu, rado sjetiti prošle subote i poruka sa pobožnosti Križnog puta u Nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke:

1. postaja: ISUSA OSUĐUJU NA SMRT
Daj da uvijek budem svjestan kako su moje spoznaje o drugima ograničene
i da sudove prepustim tebi koji jedini poznaješ tajne srdaca.
A kad sam na sebi osjetim nepravedne osude,
neka to bude naknada za moja nepromišljena osuđivanja drugih.

2. postaja: ISUS PRIMA NA SE KRIŽ
Daj mi milost da svoj križ hrabro prigrlim
i strpljivo nosim dokle god ti hoćeš.

3 .postaja: ISUS PADA PRVI PUT POD KRIŽEM
Kako li se samo različito odnosimo prema padovima!
Dok svoje, pošto -poto, opravdavamo,
prema tuđima smo nemilosrdni.
Oprosti mi, Gospodine, moje padove, moje nevjernosti tvojoj ljubavi, i ne daj da ja ikad budem uzrok tuđeg pada.

4. postaja:. ISUS SUSREĆE SVOJU SVETU MAJKU
A ti, Gospodine, ostani uvijek sa mnom.
Krijepi me svojom blizinom da mogu uvijek hrabro kročiti križnim putem svoga života.
A tvoja Majka neka mi bude putokaz.

5. postaja: ŠIMUN SIRENAC POMAŽE ISUSU NOSITI KRIŽ
Zar nisi ti, Gospodine, onaj koga susrećem u ljudima kojima je potrebna moja pomoć?
Ne dopusti mi da mirno nastavim svojim putem ravnodušnosti i nebrige,
nego mi pomozi da dragovoljno, a ne prisilno,
pomažem tebi pomažući čovjeku,
jer ti si sam rekao: Što učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

6.postaja. VERONIKA PRUŽA ISUSU RUBAC
Neću te Gospodine, ovdje na zemlji susresti u tvojoj ljudskoj prilici, ali ću te zato često susretati u svojoj trpećoj braći i sestrama

7. postaja: ISUS PADA DRUGI PUT POD KRIŽEM
Gospodine, udijeli mi milost da izbjegavam svaki pa i najmanji grijeh iz ljubavi i sućuti prema tebi koji si mene na svojim plećima ponio.

8. postaja: ISUS TJEŠI JERUZALEMSKE ŽENE
Gospodine, udijeli mi milost. Daj mi milost da se trgnem i zaplačem nad sobom i svojim kamenim srcem,
jer tu je pravi izvor tvojih boli i patnja!
Neka razmatranje tvoje muke
u meni rodi plodom temeljitog obraćenja
i iskrenog popravka života.

9. postaja: ISUS PADA TREĆI PUT POD KRIŽEM
Gospodine ne dopusti mi da ikad odustanem od tebe, od tvog evanđelja, od strmog puta i uskih vratiju, koji jedini vode u život.

10. postaja: ISUSA SVLAČE
Snagom svoje patnje,
oslobodi me na vezanosti uz sve što je zemaljsko i prolazno.

11. postaja: ISUSA PRIBIJAJU NA KRIŽ
Kad god pristajem na grijeh, ponovo probadam tvoje ruke
Privini me posve k sebi i učvrsti me u svojoj ljubavi
da zauvijek budem tvoj!

12. postaja ISUS UMIRE NA KRIŽU
Prošavši to iskustvo, ostaješ trajno sa mnom,
pa i onda kad osjećam da sam od svih napušten i neshvaćen.
Ni tada nisam posve sam.

13. postaja: ISUSA SKIDAJU S KRIŽA
Dovršeno je djelo spasenja i otkupljenja. Daruj mi da vjerujem tebi više nego sebi i da ti ostanem vjeran do kraja.

14.postaja ISUSA POLAŽU U GROB
Ohrabri me da se ne bojim umrijeti sebi i dati život u ljubavi,
jer ljubav ne može istrunuti.
Upravo onaj tko besplodno čuva svoj život ne darujući ga,
tek će ga tako izgubiti.

Da se svi pridržavamo poruka Križnog puta i poštujemo 10 zapovjedi Božjih, ne bismo, sa preko 86% deklariranog katoličkog stanovništva i Božjim darom prirodnih ljepota, po puno statističkih pokazatelja, uprkos velike samohvale dosadašnjih vlasti, bili, sramotno, zadnji u Europi.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 22. studenog 2020.
Bože pomozi!

Sveti, Papa Ivan Pavao II je u svojoj knjizi „Sjećanje i identitet“ (Verbum, Split 2005.), o domoljublju, izim ostalog, napisao:
„Domoljublje je ljubav prema svemu onome što čini dio domovine: njezina povijest, njezina tradicija, njezin jezik, njezina prirodna oblikovanost. To je ljubav koja se širi i na djela sunarodnjaka i na plodove njihova stvaralaštva.
Svaka opasnost koja ugrožava veliko dobro domovine postaje prigoda za provjeru ove ljubavi“.

Nema veće ugroze od fašističkog, ratnog napadaja na suverenost jedne države, i želje za njezinim nasilnim cijepanjem i oduzimanjem teritorija.
Nakon što je velikosrpski agresor, u raznim formacijama, uključujući takozvanu JNA, napao mladu državu Hrvatsku, katolici su jedinstveno branili svoja ognjišta, dok je većina pravoslavaca htjela odcjepljenje i postala unutarnji agresor.
Bogu hvala, bilo je pravoslavaca koji su Hrvatsku smatrali svojom domovinom i svoj život i zdravlje stavili na raspolaganje svojoj domovini Hrvatskoj.
U Domovinskom, obrambenom, ratu Hrvatsku je branilo i oko 12.600 branitelja pravoslavne vjere.

Obzirom da su počeli braniti Hrvatsku u vrijeme kad se još nije znao ishod rata i kad bi u slučaju našeg poraza oni bili prvi na listi odmazde, Hrvatska vlast, oporba i narod trebali bi više naglašavati njihov doprinos u Domovinskom ratu.
Štoviše, oni su svojim doprinosom u Domovinskom ratu pokazali da su nukleus skladnog života svih državljana koji vole ili barem poštuju Hrvatsku kao svoju domovinu.

Svezom gore navedenog, rado ću dati potporu Udruzi branitelja pravoslavaca i istovremeno mislim da će se u odnosu spram nje razvidno otkriti lažni domoljubi.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 20. studeni 2020.

Vatrogastvo je djelatnost u kojoj vatrogasac, u nakani spašavanja ljudi i njihovih blagodati, često sebe dovodi u opasnost po zdravlje pa i život. Opasnosti se opire znanjem, vještinom i uporabom zaštitne opreme. Uprkos tome njegova sigurnost, često, izravno, ovisi o kolegama iza njegovih leđa.

Zato smo mi u Vatrogasnoj školi, pored struke, med polaznicima i nastavnicima, njegovali odnose zajedništva, solidarnosti, povjerenja i prijateljstva.
To je rezultiralo prijateljskim odnosima s polaznicima i nakon njihova odlaska u svoje domove.

Sjećam se brojnih susreta diljem Domovine.Jednog posebno.
Obiteljska svečanost u kući obitelji Petra Pavičić. Krasni ljudi. U vrijeme posjete, u okolici Škabrnje, požar raslinja. Petar i ja prekidamo gozbu i krećemo u pomoć. Brzo su dečki utrnuli vatru. Povratak i nastavak, do dugo u noć. Oko ponoći, na osvjedočenu radost susjeda: „Dalmacija u mom oku“, „Dvananajst je uri anđele moj“…i kao vrhunac ugode: „Kalinka“
Zavolio sam te dobre ljude i taj pitomi, bogati kraj.
Volio sam dolaziti u Škabrnju. Rado bih došao i sutra, ali zbog epidemioloških mjera to neću biti u prigodi .

Za nedužne civile i branitelje, žrtve u nametnutom, obrambenom, ratu za našu neovisnu Hrvatsku, pomolit ću se doma u Brdovcu.
Još i danas evociram tužne uspomene na te teške, turobne dane ratnog zločina velikosrba nad nevinim civilnim stanovništvom ovog lijepog kraja vrijednih ljudi.

Prošle godine na fb stranici Branko Antonela Smrekar i Oganj.blog.hr objavih:

Škabrnja!
I ovaj put, bol, tuga, patnja, sjećanje, dostojanstvo, uzvišenost, ali i osjećaj enormne, neslućene, snage Hrvatskog naroda i njegov prkos, inat i spremnost za žestoki otpor i pobjedu nad svim pokušajima nepravde i svih, ma čijih, napadaja.
Osjećam se ponosno na svoj hrvatski narod.
Bila je to i prigoda za opetovani posjet obitelji i grobu, u prometnoj nesreći poginulog, malodobnog Hrvatskog branitelja, Petra Pavičić, završenog polaznika Vatrogasne škole, Ministarstva unutarnjih poslova.
Drugi brat, također vatrogasac, treći, pirotehničar za humanitarno razminiranje, uzorne obitelji , odrasla djeca, supruga, otac i majka.
To nisu bile majčine suze, to je bio slap sjećanja svega pretrpljenog u njenom životu. Vrijeme lijeći rane, ali ih nikad ne zacjeljuje.

Uprkos svemu,

„ Još Hrvatska ni propala,
dok mi živimo,
visoko se bude stala kad je zbudimo"

Branko Smrekar
U Brdovcu;19.studeni 2019.

Nakon završetka mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, 15. siječnja 2020., vjernici, domoljubi Župe Brdovec, na čelu sa župnikom, monsignorom Andrijom Kišićek, Crkveni zbor župe, pod ravnanjem Mate Dukić, načelnik Općine Brdovec, Mladen Debeljak, predsjednik Općinskog vijeća, Božo Novak, ravnateljica Osnovne škole „Ivana Perkovca“, Narcisa Čakar, njena nasljednica Božica Jakolić, kasnija ravnateljica Osnovne škole Marija Gorica, Jasna Horvat i brojni drugi, uz molitvu, tugu, vjeru, ufanje i ljubav došasmo u Vukovar.

Došli smo odati počast i našim ubijenim i ranjenim herojima, pomoliti se, zapaliti svijeću, pustiti suzu i izraziti vječni ponos i zahvalu njihovom doprinosu stvaranja Republike Hrvatske.

Već prvi dojam pri ulasku, autobusom , u razrušeni grad, (iz nekih kuća izraslo grmlje), u nama je izazvao žalobnost, srditost, nemir, molitvu, ali i jačanje osjećaja domoljublja i nepokolebivosti duha, da uz Božju pomoć, pomognemo da Vukovar postane ono što je bio: stari barokni grad, čija povijest seže još u 13. stoljeće, a koji je u vrijeme kad je Hrvatska u državnopravnoj zajednici s Ugarskom, kao i susjedni Ilok, bio čuvar hrvatskog identiteta u dunavsko-savskom međuriječju.
Svetu misu, u spomen svih poginulih i nestalih, u Župi svetog Josipa radnika, održao je velečasni Andrija Kišićek, a uveličao Crkveni zbor Župe svetog Vida Brdovec.

Tom prigodom posebni pozdrav dobrodošlice i prigodnu besjedu o Vukovaru i planovima njegova razvoja, vrlo emotivno, uputila nam je članica Poglavarstva Grada Vukovara, profesorica Antonija Kukuljica, nekadašnja voditeljica knjižnice Vatrogasne škole, najbolje stručne knjižnice u ovom dijelu Europe, za područje vatrogastva, zaštite od požara i drugih nesreća u ovom dijelu Europe.

Posjetili smo i Samostan i razrušenu crkvu svetih Filipa i Jakova (u krugu kojih je profesorica Horvat pronašla dio eksplodirane granate), obišli Ovčaru i Memorijalno groblje naših junaka.

Molili Boga za spokoj vječni njihovih duša, duševni mir njihovih bližnjih, a nama snage za oprost zala koje su nam zločinci nanijeli.

Posebnu zahvalnost iskazujemo načelniku Policijske uprave vukovarsko- srijemske, koji nam je, za lakše snalaženje u prometu, odobrio policajca na motociklu te zapovjedniku Javne vatrogasne postrojbe Vinkovci, Anti Jeliću, koji nam je omogućio prostor za okrjepu.

To nije bio izlet, to je bilo hodočašće u Vukovar, grad heroj i simbol otpora srpskoj ratnoj agresiji.

Nezaboravan dan koji nije mogla pokvariti ni „dobrodošlica“, nekoliko osoba koje su nam u dolasku pokazivali znakovita tri prsta.

Dao Bog mir Božji svim stradalim žrtvama, pronalaženje svih nestalih, duševni mir ožalošćenih i pravednije sankcioniranje zločinaca.

Vukovar i Hrvatska žive vječno.

Branko Smrekar
U Brdovcu;16. studeni 2020.

Dolazi Božić. Blizu je 29. studeni 2020. početak došašća ili advent (lat. adventus = dolazak), razdoblja u crkvenoj liturgijskoj godini, vrijeme pripreme za blagdan Božića.

Vrijeme u kojem prevladavaju iščekivanje, nada, budnost i čežnja. Budnost otvorenih očiju i srca, duboka svjesnost i unutarnje sabranje. Kršćani u došašću bdiju, kako bi prepoznali Boga, koji dolazi.

Kako vrijeme najradosnijeg kršćanskog blagdana, uz darove, navijek dopunjujemo gastronomskim delicijama, tako smo se danas, u Erveniku Zlatarskom, na imanju OPG Blažević, nedavno preminulog prijatelja Dalibora, nakon nekoliko kopuna, opskrbili i puretinom.

Ervenik je u smjeru Nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke pa danas imasmo uravnoteženu simbiozu duhovnog i materijalnog.

Lijep dan danas. Bogu hvala.

Branko Smrekar
U Brdovcu;14. studeni 2020.

Čujem da su ameri potrošili milijune dolara, na jednu anketu, u kojoj su došli do „antologijskih“ rezultata:

Bolje biti zdrav nego bolestan.
Bolje biti mlad nego star.
Bolje biti bogat nego siromašan.
Bolje biti lijep nego ružan.
Oni su na svoje upite dobili odgovore.

Mi smo to znali i bez ankete, a znamo i da: ako nećemo: imati bore, omlohavljenu kožu, reumu, išijas, poremećaj stolice, pigmentacije, gluhoću, slabovidnost, nervozu, pričati iste priče, biti dosadan svima oko sebe, zaboraviti što smo jučer jeli, nositi očale, štap, biti pogrbljeni, probuditi se, a da nas ništa ne boli, imamo „rješenje“. Moramo rano napustiti ovozemaljski svijet.

Kako to odlučuje Dragi Bog, sve drugo nije ni kršćanski, ni pametno, ni normalno ni etično.

Ljudi se, na svaki način, pokušavaju, riješiti boli, prikazati se mlađim, ljepšima, bolje se osjećati.

Izim liječničkih usluga i kontroliranih lijekova, u tom cilju, na tržištu se reklamira i nudi cijeli niz, neprovjerenih, proizvoda koji će nas, „gotovo odmah“ usrećiti:

Kreme protiv starenja, bora, lošeg tena, bolova, lošeg raspoloženja; Sprejevi i losioni: protiv opadanja kose, za rast kose, njen sjaj;

Sprejevi i flasteri protiv pušenja, i koje što drugo.

A za mršavljenje? To je pak posebna priča, koju ni pas, s maslom, ne bi pojeo: flasteri, kreme, tablete, svakakvih vrsta i boja, dijete svakojačkih sorti, tretmani ovakvi, tretmani onakvi i Bog te pitaj što sve ne.

Ali ti moraš biti brz, moraš nazvati odmah, zalihe su pri kraju. Još samo sto komada, uzmi sreću u svoje ruke, zovi, samo zovi. Danas je taj dan, sad ili nikad. Danas nećete platiti toliko, ni toliko, već samo toliko.
„Zovi jučer, sutra je kasno“. Da bude sve „čisto“, možeš naručiti samo preko telefona, nema dućana, samo Internet prodaja
A onda, dok još ljudi sami sebe uvjeravaju, da je to to, ali ne može biti poboljšanja preko noći, a oni su na tretmanu, tek godinu dana, slijede novi, kud i kamo bolji, efikasniji, proizvodi, sofisticiranijih naziva. Nova formula. Tek sad je to ono pravo.

Preporučuju ga: svjetski uvaženi profesor taj i taj, doktorica ta i ta, glumci i glumice, pjevači i pjevačice…

I fakat, na, retuširanim, slikama su super.
Ne, ne, hoću biti takav. Ba takav. Definitivno.

A onda, nakon više mjeseci, masovna razočaranja, nema efekta, bačeni novci, pa to je bez veze, razočarani bacamo tablete, godrnjamo, jamramo, psujemo sve po popisu, popis dostavljamo u privitku.

Samo, sram nas je je priznati da smo prevareni, grizodušje, ne daj Bože da to netko dozna, ispadamo naivni, da ne velim, bedasti.

Zbiljam, mislim da bi bilo dobro osnovati grupu u kojoj bi se razmjenjivala iskustva s tim “nadnaravnim, spasonosnim“ pomažućim sredstvima.

Samo, prvo, koji će prevareni priznati da je na*bao i drugo, kako nazvati grupu? Ime: „Prevareni“ „Pušioničari“, „Pljugeri“, „Naivci“, „Bedaki“, „Tajno društvo izgubljenih iluzija“, je primjeren, ali nije zgodan ni pristojan.

Definitivno mislim da bi tu trebale pomoći i razne udruge potrošača, a još i više, „toliko uspješne institucije sistema“ (sustava).

I onda, na kraju, prestaneš s mukotrpnim bježanjem od samog sebe. Dolaziš k pameti.

Počinješ živjeti za samog sebe. Mogao si i ranije, ali ipak ljepše je i zdravije je biti naočit, zriftan, a ne nagnjeten ko kulenova seka. Koliko košta da košta.

Treba biti umjeren
Kao, primjerice, u pijači:
„Umjereno, umjereno, makar i u najvećim količinama, samo da je umjereno“.

La vita č bella
Ma ke bella nostra lingua croata.

O hrvatskom jeziku, u drugoj prigodi.

Branko Smrekar
U Brdovcu; 12. studenog 2020.

ALOJZIJE VIKTOR STEPINAC
.
Žitelji Sjedinjenih Američkih država, nakon izborne sage izabrali su svog predsjednika. Čestitam novom predsjedniku Joe Bidenu a dosadašnjem želim puno duševnog mira. Mnogi će Hrvati biti razočarani rezultatom izbora, ali izbor je ipak bio isključivo u ingerenciji Amerikanaca, a oni su većinom zadovoljni.

Tako bi trebalo biti i u kanonizaciji blaženog Alojzija Viktora Stepinac. Mislim da je to isključivo u kompetenciji katoličkih vjernika i Svete stolice, na čelu sa Svetim ocem
.
Traženje mišljenja Srpske pravoslavne crkve, koja je svojim aktivnim djelovanjem poticala zločinačke napadaje na Hrvatsku (84 % katolika), a koja Crkva , pod krinkom ekumenizma, i dalje širi mržnju prema Hrvatskom narodu. Iako je u nazivu pravoslavna ona svojim ponašanjem ne svjedoči kršćanstvo, ne čini mi se primjerenim.

Crkva je zajednica svih Isusovih vjernija. Zato mislim da bi po pitanju kanonizacije blaženog Alojzija, ponosa hrvatskog roda, narod trebao iskazati svoje mišljenje. Držim da bi osnovana želja 3.000.000 katolika bio snažan argument, koji Sveti otac ne bi mogao ignorirati. Ne samo zbog brojnosti, već , prije svega što, patrijarh Srpske pravoslavne crkve, Irinej, nema nikakvih argumenata koji bi proturječili Stepinčevoj svetosti.

Moguće je razlog Irinejeva oponiranja to što blaženi a Katoličku crkvu u Hrvata, namjerno nisam spomenuo, ali mi vjernici svojim djelovanje podižemo i njen značaj.

U srijedu, 22 svibnja 2019 . na fb stranici Branko Antonela Smrekar objavih tekst pod naslovom Bleiburg, iz kojeg izdvajam dio:

U subotnje jutro, moja supruga, ja i više prijatelja, krenusmo u Bleiburg. Putujući kroz Sloveniju, pred jednim manjim graničnim prijelazom za Austriju, sustigli smo Zastavu 101, Beogradskih registracijskih oznaka. Znao sam da ne idu s nama pa sam pomislio da oni komemoriraju srpskog sveca Nikolaja Velimirovića, vjerskog ideologa, srpskog antisemitista, o kojem je portal Telegraf objavio, da je, još prije nego što je Hitler došao na „veliku scenu“ i počeo svoj pokolj širom svijeta, o njemu napisao da je došao na ideju svetog Save i kao laik pružio svom narodu najvažniji posao, što je imanentno jedino svjetitelju, geniju i velikom heroju. Treba spomenuti da je Nikolaju Velimiroviću 1934. godine Adolf Hitler osobno predao visoko odličje.

Mislim si, dobro, demokracija, ali gle, vozeći se, u uzvaničkom vozilu, kroz policijske barikade do samog pješačkog prijelaza u označeni prostor komemoracije, ugledasmo dvije male skupine demonstranata, sa barjacima propale Jugoslavije i drugim komunističkim simbolima. Dakle ipak nisu došli na komemoraciju.

.Na komemoraciju svim žrtvama Bleiburga i Križnog puta došli smo mi. Pomoliti za spokoj duša svih nedužnih , stradalih u poratnim vremenima.

Branko Smrekar
UBrdovcu, 8, studeni 2020.


Bože pomozi našem narodu.

AUTOKRACIJA – NACIONALNI KARAKTER-- DEMOKRACIJA –> ANARHIJA

Od kad se u Kini, krajem 2019. godine, pojavio koronavirus, od 193 države, nije evidentiran samo u njih deset, od kojih su poznatije Sjeverna Koreja i Turkmenistan.

Metode opiranja su ili liberalnije (Švedska) ili strože, od kojih su ove druge, od države do države, oscilirale s više ili manje uspjeha, već prema broju oboljelih.

Izim metoda borbe za utrnuće virusa, značajnu ulogu ima sustav i nacionalni karakter. Navodim nekoliko primjera:

Kina
Stanovnika: 1.400.000.000
Umrlih od COVID-19: 4.739

Autokratska Narodna Republika zahtijevala je velike žrtve od svog stanovništva u borbi protiv koronavirusa. Višetjedna izolacija milijunskih metropola, stroga izolacija pojedinaca, masovna testiranja i praktički stopostotno digitalno praćenje svakog pojedinačnog slučaja – sve to je dovelo do toga da je Kina bolje prošla u korona-krizi nego zapadne zemlje.

Japan
Stanovnika: 130.000.000
Umrlih od COVID-19: 1.809

Japansku vladu se kritiziralo da u prvim mjesecima nakon izbijanja pandemije nije povećala kapacitete za testiranje. No ova zemlja je profitirala od stanovništva koje i inače pridaje veliku važnost osobnoj higijeni. Mnogi građani su i sami poduzeli mjere za sprečavanje širenja virusa. Tako su praktički svi Japanci od početka pandemije disciplinirano nosili zaštitne maske. Japan je do sada registrirao nešto više od 100.000 zaraženih i 1.809 umrlih Za usporedbu, Njemačka, koja ima manji broj stanovnika od Japana (83.000.000), do sada je imala više od 600.000 zaraženih i oko 11.227 umrlih.

Švedska
Stanovnika: 9.400.000
Umrlih od COVID-19: 6.022
Broj umrlih u svijetu (izvor ECDC): 1 243 083
Broj oboljelih u Europi (EU/EEA i UK – izvor ECDC):8 801 567
Broj umrlih u Europi (EU/EEA i UK) : 239 228
Broj oboljelih u Hrvatskoj: 64 704
Broj umrlih u Hrvatskoj: 752
Oboljeli su registrirani u svim županijama Republike Hrvatske.
Svi podatke o broju umrlih, 7. studenog 2020.objavio je, naš, Nastavni zavod za javno zdravstvo "Andrija Štampar"
.
Svezom obrane od koronavirusa, zanimljivo je mišljenje poznatog znanstvenika Pavla Močilac:

“Sigurno se pitate: dobro, ima li korone u Kini, lažu li nas Kinezi da su se riješili korone? Što to oni rade da su to uspjeli? Za većinu zapadnjaka (a svi ex-YU narodi u zapadnjake generalno spadaju, iako sami mislimo da nismo, ali generalno jesmo) to su legitimna pitanja.
Naime, oni se očito jesu riješili korone, ali na način koji je apsolutno teško zamisliv, a još teže provediv u Europi. Naime, mnogi Europljani grčevito kao brane neku svoju ‘slobodu’, a zapravo brane svoju komociju, pri tome ne razlikujući slobodu od komocije te hiperindividualizma. Uloga države, ali i samog društva je pak oslabljena društvenim filozofijama iz zemalja FUKUSA koja su nam pod egidom liberalizma uvalila ultrasebični hiperindividualizam i taj neki generalni stav: ‘boli me ku*ac za ove oko mene, ko im je*e mater, nije moj problem, nek se svak za sebe pobrine”-

Budimo odgovorni!

Oduševio me današnji govor predsjednika Vlade Republike Hrvatske o Godišnjem izvješću o radu Vlade. Mi (Vlada) smo ovo, mi smo ono, mi, mi, mi …, trebamo ovo, trebamo ono, budemo ovo, budemo ono, moramo ovo, moramo ono,… Lijepo da ljepše ne može biti.
Skoro doživjeh sladostrašće. Što me spriječilo?

Prvo, europski statistički podaci o stanju Države u usporedbi s drugim europskim i drugim Zemljama svijeta i drugo, nešto osobno: u ugodnom, elokventnom, pomalo patetičnom, nabrajanju silnih uspjeha našeg premijera i Vlade, što je samo djelomično točno, i spasonosnih rješenja za budućnost Republike Hrvatske, osjetih i sjetu.

Vele da su stari ljudi ko mala djeca. Iako se tako ne osjećam, a po svoj prigodi ni ne djelujem, danas sam na jedan elegantan način demantiran. Govor predsjednika Vlade RH me podsjetio na „Priče i bajke“ braće Grimm.

I meni je drago da je na obilježavanju 25. godišnjice proslave Oluje, Danu pobjede i domovinske zahvalnost i Danu hrvatskih branitelja, bio nazočan potpredsjednik Vlade, predstavnik narodne manjine Srba u Hrvatskoj, gospodin Boris Milošević.
Meni je to bilo normalno, dok su ga vladajući dočekali kao svetog spasitelja i potvrdom svoje uspješne politike, što su pokrijepili svojim euforičnim dočekom, kojeg se ne bi postidjeli ni dočeci hrvatskih branitelja, nakon pobjede, na glavni trg svih Hrvata ili naših vatrenih i pojedinaca, nakon povijesnih uspjeha na sportskim natjecanjima.

Ne znam da li sam propustio, ali nisam čuo da je gospodin Milošević ikad spomenuo da Hrvati u Oluji nisu tjerali srbe sa svojih ognjišta, već su oni po želji Slobodana Miloševića, uz potporu Srpske akademije nauka i umetnosti i Srpske pravoslavne crkve, a po naredbi Mile Mrkšića, dragovoljno, napustiti Republiku Hrvatsku, kako bi se nametnulo zločinstvo Hrvata i izjednačilo ih sa brojnim ratnim zločinima četnika i svih velikosrba u Domovinskom ratu.

Bogu hvala nisu uspjeli ostvariti svoju prijevaru.

Drago mi je da je Vlada, 18. studenog proglasila Danom sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Danom sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
Iskrenost te odluke bit će dokazana tek nakon pronalaska svih mjesta počivališta nevinih branitelja i civila, nadoknade svih izravnih i neizravnih ratnih šteta, i uspostave skladnog života svih žitelja koji vole ili barem poštuje Hrvatsku, kao svoju domovinu. Predstavnici narodnih manjina trebali bi biti perjanica, a ne remetilački faktor u uređenju odnosa naroda i narodnih manjina.

Dao Bog da se Hrvatska uzdigne s dna, gotovo svih negativnih statističkih pokazatelja Europske unije.
U tom cilju, uz političare ni mi birači nismo amnestirani svojih odgovornosti.

Bože čuvaj Hrvatsku.

Branko Smrekar
U Brdovcu;4.studeni 2020.

Prošao sam: -

Požare (prvo vatrogasno iskustvo imao sam u vojci, u prometnoj nesreći s požarom, šest mrtvih, pazimo da po njima ne gazimo, vozaču puknuta glava, mozak mu curi po tijelu, drugi unesrećeni osakaćeni…); ogroman požar Paromlina, bez stradalih;….
- Eksplozije (deseci šahtova lete u zrak zbog eksplozije etilena u DIOKI-u, koji je uznemirio cijeli istočni dio Zagreba. Pita me jedan vatrogasac: „Drug komandant di smo sigurni“? Odgovaram:„ Samo na Sljemenu“); U Zaprešiću, 220 eksplodiranih čeličnih boca, punjenih acetilenom, lete na sve strane, do par stotina metara daleko;

-Raketiranja, nesreće s opasnim tvarima; vodene bujice; nalete vjetrova; svega, svega, i nikad ne osjećah strah.
Vatrogasci na vatrogasnim intervencijama, za strah nemaju vremena, iz razloga što su duboko koncentrirani na zadaću spašavana ljudi i gašenje požara, na opasnosti i način njihova izbjegavanja. Neugoda dolazi tek kasnije kad razmišljaju što se u opasnoj intervenciji moglo dogoditi.

„Sprestrašen“ sam bio jedino kad su mi njemački vatrogasci posadili drvo prijateljstva. Bijah radostan, ali sam se sjetio da je , nakon smrti „Druga Tita“, nasuprot Vatrogasne škole, posađeno 88 japanskih trešanja. I mislim si, ako mi njemački prijatelji posade još 87 „parkovnih“ hrastova, gotov sam. Nisu, a i na Ksaveru su, još tijekom Domovinskog rata, kao izraz osvete, srušili više stabala trešanja. Dobro sam prošao.

Ipak u službi doživjeh par neugodnih i neizvjesnih dana . Pred prve demokratske izbore, kao komandantu Vatrogasne brigade Zagreb, došli su mi čelnici mjesne zajednice sa zamolbom da se u Savskoj 1, održe izbori za tu mjesnu zajednicu. Rekoše mi : „To je tradicija od kraja Drugog svjetskog rata, nama je to najpogodnije mjesto“.
I ja „bedak“ imajući u obziru da mi vatrogasci nemamo nikakvih predrasuda i da, u svako vrijeme, jednako, bez izuzetaka, profesionalno, interveniramo kod svih nesreća i neugoda, nisam vidio nikakvih zapreka udovoljenju molbe čelnika mjesne zajednice.
Drugi dan, o zamolbi izvijestih čelnika u višem značaju. On o tome sam ne može odlučiti: „Znaš mi smo dio Gradskog sekretarijata za unutrašnje poslove. Ljudi će reći da milicija vrši pritisak na birače Moramo pitati u Gradskom sekretarijatu za unutrašnje poslove“. Ni oni se ne ufaju: „O tome može odlučiti samo sekretar gradskog sekretarijata Zagreb.“
Glasački listići, po mom odobrenju već su bili tiskani, a sekretar gradskog sekretarijata se plaši odlučiti pa pita Republički sekretarijat unutrašnjih poslova. Nitko u sjedištu ne daje odgovor. Treba odlučiti sam sekretar Republičkog sekretarijata. On je u međuvremenu pobjegao iz službe.. Sekretarijat vodi zamjenik. I on, dopušta: “Zašto ne. Kakve vatrogasci imaju veze s politikom?“
Taj mi je tren pao kamen sa srca. A da sam imao par teških dana neugode i iščekivanja, to priznajem.

I još nešto, o mom dopuštenju glasovanja u Vatrogasnoj postrojbi , izim gospode iz mjesne zajednice, do danas je znao samo Dragi Bog. Hvala mu da me je riješio muka.
C' est la vie

Branko Smrekar
U Brdovcu;3. studenog 2020.