Identitet jedne države čine teritorij, stanovništvo, kultura, i jezik.
Hrvatska ima svoj, hrvatski jezik.
On je sličan srpskom jeziku, ali što je slično, nije isto.
Postoji značajna razlika između hrvatskog i srpskog književnoga jezika, na fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj, stilskoj, stilističkoj i leksičkoj razini.
Unas se, nažalost, već više od sto godina u političkom miljeu, javnim medijima i inače, rabe riječi koje nisu hrvatske: nauka, bezbjedno, obezbjediti, region, bukvalno, takmičenje, bezuslovno, sačekuša, talasanje, aktuelno, zavjesa, zakletva, izvinjenje, saučešće, nedoumica, opekotina, mezimac, preimućstvo, usaglasiti, stepenica, zatomiti, zataškati, postepeno, maltene, predostrožnost, ušićariti…a na fb stranicama, tobože, reagujemo, komentarišemo, ne rabimo hrvatska imena za mjesece…
Neki to čine namjerno, a neki iz razloga što su ih hrvatski jezik, ma kako se on, u propaloj državi, službeno zvao, učili serbokroatisti. Neki od njih „naučavaju“ i dan danas.
Kako se tome oduprijeti?
Znanošću i hrvatskom politikom.
Bilo je pokušaja:
Prvo je 16. ožujka 1998. godine, pri Ministarstvu znanosti i tehnologije sa sjedištem u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, osnovano Vijeće za normu hrvatskog jezika, da bi tri godine poslije, za vrijeme Vlade Ivice Račana, ono bilo ugašeno.
Nakon toga, 14. travnja 2005. godine, ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac, imenovao je Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika. Ono je bilo savjetodavno vijeće pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, poslije, Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta.
Vijeće je je osnovano za skrb o hrvatskom standardnom jeziku te radi skrbi za veliku jezičnu stečevinu i raspravljanje o pitanjima koja se postavljaju u svezi s njom.
Vijeće je 8. svibnja 2012. godine raspustio ministar znanosti, obrazovanja i sporta, Željko Jovanović. Ova odluka, koja je ignorirala struku i višegodišnji rad prijašnjih garnitura, rasrdila je znanstvene krugove.
Najzorniju osliku raspuštanja Vijeća dao je akademik Radoslav Katičić:
„Ugasili su nas, jer im smeta duh hrvatskog jezika“.
Nemam dojam da većina saborskih zastupnika ima želju za uređenjem pitanja našeg jezika, a oni koji je i imaju, misle da za to, sada, nije vrijeme.
Navijek je vrijeme za istinu, pravdu, struku, znanost, ljubav i hrvatske vrednote.
Od 27. svibnja 2000. godine na snazi je Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, ali Zakon o javnoj uporabi hrvatskog jezika, nije ni na vidiku. Sramota.
Lijepo je govoriti strane jezike, ali je tužno ne znati svoj.
Na našim fb stranicama objavljujemo bezbroj zanimljivih objava, ali, vjerojatno ne razmišljajući, često rabimo strane riječi i jezike.
Narod koji drži do svoje povijesti, sadašnjosti i budućnosti, čuva, njeguje i razvija svoj jezik.
Hrvatski jezik (ISO 639-3: hrv) skupni je naziv za nacionalni standardni jezik Hrvata, te za skup narječja i govora kojima govore ili su nekada govorili Hrvati.
Predlažem da pišemo hrvatskim jezikom i, i na taj način dokazujemo svoje domoljublje.
Branko Smrekar
U Brdovcu;29.studeni 2020.
Post je objavljen 29.11.2020. u 10:45 sati.