Oganj.blog.hr

Vatrogastvo je djelatnost u kojoj vatrogasac, u nakani spašavanja ljudi i njihovih blagodati, često sebe dovodi u opasnost po zdravlje pa i život. Opasnosti se opire znanjem, vještinom i uporabom zaštitne opreme. Uprkos tome njegova sigurnost, često, izravno, ovisi o kolegama iza njegovih leđa.

Zato smo mi u Vatrogasnoj školi, pored struke, med polaznicima i nastavnicima, njegovali odnose zajedništva, solidarnosti, povjerenja i prijateljstva.
To je rezultiralo prijateljskim odnosima s polaznicima i nakon njihova odlaska u svoje domove.

Sjećam se brojnih susreta diljem Domovine.Jednog posebno.
Obiteljska svečanost u kući obitelji Petra Pavičić. Krasni ljudi. U vrijeme posjete, u okolici Škabrnje, požar raslinja. Petar i ja prekidamo gozbu i krećemo u pomoć. Brzo su dečki utrnuli vatru. Povratak i nastavak, do dugo u noć. Oko ponoći, na osvjedočenu radost susjeda: „Dalmacija u mom oku“, „Dvananajst je uri anđele moj“…i kao vrhunac ugode: „Kalinka“
Zavolio sam te dobre ljude i taj pitomi, bogati kraj.
Volio sam dolaziti u Škabrnju. Rado bih došao i sutra, ali zbog epidemioloških mjera to neću biti u prigodi .

Za nedužne civile i branitelje, žrtve u nametnutom, obrambenom, ratu za našu neovisnu Hrvatsku, pomolit ću se doma u Brdovcu.
Još i danas evociram tužne uspomene na te teške, turobne dane ratnog zločina velikosrba nad nevinim civilnim stanovništvom ovog lijepog kraja vrijednih ljudi.

Prošle godine na fb stranici Branko Antonela Smrekar i Oganj.blog.hr objavih:

Škabrnja!
I ovaj put, bol, tuga, patnja, sjećanje, dostojanstvo, uzvišenost, ali i osjećaj enormne, neslućene, snage Hrvatskog naroda i njegov prkos, inat i spremnost za žestoki otpor i pobjedu nad svim pokušajima nepravde i svih, ma čijih, napadaja.
Osjećam se ponosno na svoj hrvatski narod.
Bila je to i prigoda za opetovani posjet obitelji i grobu, u prometnoj nesreći poginulog, malodobnog Hrvatskog branitelja, Petra Pavičić, završenog polaznika Vatrogasne škole, Ministarstva unutarnjih poslova.
Drugi brat, također vatrogasac, treći, pirotehničar za humanitarno razminiranje, uzorne obitelji , odrasla djeca, supruga, otac i majka.
To nisu bile majčine suze, to je bio slap sjećanja svega pretrpljenog u njenom životu. Vrijeme lijeći rane, ali ih nikad ne zacjeljuje.

Uprkos svemu,

„ Još Hrvatska ni propala,
dok mi živimo,
visoko se bude stala kad je zbudimo"

Branko Smrekar
U Brdovcu;19.studeni 2019.