Oduševio me današnji govor predsjednika Vlade Republike Hrvatske o Godišnjem izvješću o radu Vlade. Mi (Vlada) smo ovo, mi smo ono, mi, mi, mi …, trebamo ovo, trebamo ono, budemo ovo, budemo ono, moramo ovo, moramo ono,… Lijepo da ljepše ne može biti.
Skoro doživjeh sladostrašće. Što me spriječilo?
Prvo, europski statistički podaci o stanju Države u usporedbi s drugim europskim i drugim Zemljama svijeta i drugo, nešto osobno: u ugodnom, elokventnom, pomalo patetičnom, nabrajanju silnih uspjeha našeg premijera i Vlade, što je samo djelomično točno, i spasonosnih rješenja za budućnost Republike Hrvatske, osjetih i sjetu.
Vele da su stari ljudi ko mala djeca. Iako se tako ne osjećam, a po svoj prigodi ni ne djelujem, danas sam na jedan elegantan način demantiran. Govor predsjednika Vlade RH me podsjetio na „Priče i bajke“ braće Grimm.
I meni je drago da je na obilježavanju 25. godišnjice proslave Oluje, Danu pobjede i domovinske zahvalnost i Danu hrvatskih branitelja, bio nazočan potpredsjednik Vlade, predstavnik narodne manjine Srba u Hrvatskoj, gospodin Boris Milošević.
Meni je to bilo normalno, dok su ga vladajući dočekali kao svetog spasitelja i potvrdom svoje uspješne politike, što su pokrijepili svojim euforičnim dočekom, kojeg se ne bi postidjeli ni dočeci hrvatskih branitelja, nakon pobjede, na glavni trg svih Hrvata ili naših vatrenih i pojedinaca, nakon povijesnih uspjeha na sportskim natjecanjima.
Ne znam da li sam propustio, ali nisam čuo da je gospodin Milošević ikad spomenuo da Hrvati u Oluji nisu tjerali srbe sa svojih ognjišta, već su oni po želji Slobodana Miloševića, uz potporu Srpske akademije nauka i umetnosti i Srpske pravoslavne crkve, a po naredbi Mile Mrkšića, dragovoljno, napustiti Republiku Hrvatsku, kako bi se nametnulo zločinstvo Hrvata i izjednačilo ih sa brojnim ratnim zločinima četnika i svih velikosrba u Domovinskom ratu.
Bogu hvala nisu uspjeli ostvariti svoju prijevaru.
Drago mi je da je Vlada, 18. studenog proglasila Danom sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Danom sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
Iskrenost te odluke bit će dokazana tek nakon pronalaska svih mjesta počivališta nevinih branitelja i civila, nadoknade svih izravnih i neizravnih ratnih šteta, i uspostave skladnog života svih žitelja koji vole ili barem poštuje Hrvatsku, kao svoju domovinu. Predstavnici narodnih manjina trebali bi biti perjanica, a ne remetilački faktor u uređenju odnosa naroda i narodnih manjina.
Dao Bog da se Hrvatska uzdigne s dna, gotovo svih negativnih statističkih pokazatelja Europske unije.
U tom cilju, uz političare ni mi birači nismo amnestirani svojih odgovornosti.
Bože čuvaj Hrvatsku.
Branko Smrekar
U Brdovcu;4.studeni 2020.
Post je objavljen 04.11.2020. u 15:33 sati.